Poslužitelju je bilo dobro, po prvi put nakon nekoliko dana normalno se odmarao, groznica je prestala i mrmljanje je stalo. Kennedy je provjerio jesu li vrata zatvorena, na brzinu prošao brodom i onda legao na pod.
San je došao polako, a kad je došao bio je mučen snovima. Blistavi oblici života, tajanstveni brodovi koji rigaju zeleni plamen, beskrajne pustinje hučućih vjetrova i skrivenih opasnosti, nešto što je jaukalo, jecalo i plakalo. Odzvanjanje zvonkog glasa.
Imaš samo jednu šansu, Kennedy. Iskoristio si svu svoju sreću. Pronađi svemirsku luku ili umri. Pronađi ju ili umri. Pronađi ju ... pronađi ju ... pronađi ju ...
Probudio se i dočekao ga je smiješak lubanje.
Bilo je hladno, nestali su posljednji tragovi topline, tanak sloj leda prekrivao je pod, smrznuta voda koja se iscijedila iz njihove odjeće. Saratov je bio budan, poskakivao je, njegove velike ruke podizale su ostale na noge. Jukan se drhteći žalio.
"Ne možemo li malo zagrijati? Smrzavam se."
"Nema grijanja. Kreći se kao ja." Saratov je demonstrirao. "Neka ti krv cirkulira i zagrije tijelo. Brzo će ti biti toplo. Dobro ste, kapetane?"
"Uspjet ću." Thromb je pljesnuo rukama. Mudro je rekao: "Idemo van? Zar zato ne želite još topline?"
"Tako je", rekao je Kennedy.
"Je li oluja prošla?"
"Ako nije, ostajemo. Ako je, krećemo. Spreman, Penza?"
"Ako si ti spreman, Kap."
"Troy?"
"Dobro sam", rekao je poslužitelj. "Sada mogu hodati."
"Nosit će te kao i prije." Kennedy je otvorio unutarnja vrata, ušao u komoru i svom se težinom naslonio na vanjska. Otpala su i pogledao je van.
Vjetar je prestao i oluja je prošla. Nevjerojatno, ali snijeg je nestao, tlo je izgledalo kao i prije, glatko, uredno valovito, čvrsto pod njihovim nogama. Još jedna zagonetka koju treba pridodati ostalima; kako je snijeg nestao kad nije bilo topline koja će ga otopiti, samo smrznuta zemlja u koju je mogao biti upijen?
Sreća, pomislio je Kennedy. Još su je uvijek malo imali unatoč upozoravajućemu glasu u njegovu snu.
Rekao je: "Ovo je naša posljednja šansa. Idemo prema zelenom mjesecu. Nećemo se zaustavljati. Krećemo se bez obzira na sve jer ako stanemo, mrtvi smo. Utuvite si to u glave. Krećemo se ili smo mrtvi."
Jukan je rekao: "Što je sa spavanjem?"
"Spavao si."
"A što će biti ako pronađemo tu luku koju tražiš? Kako znamo da će tamo biti hrane i zaklona?"
"Ne znamo", rekao je Kennedy grubo. "Ali možemo biti vraški sigurni da ih nema nigdje gdje smo dosada prošli."
Saratov je preuzeo začelje. Dok je podizao Troya na ramena okrenuo se kako bi bacio posljednji pogled na olupinu šatla. Osjećao je malo žaljenje što nije imao priliku pregledati pogon, otkriti što ga je pretvorilo u inertnu masu metala. A pomalo je osjećao i nostalgiju za domom - šatl ga je podsjetio na Mordain.
8
Zapovjednik Breson naslonio se u svom stolcu i rekao: "U potpunosti shvaćam vašu zabrinutost, profesore, i dijelim je s vama, ali stvar nije jednostavna kao što izgleda. Uvijek moramo razmotriti političke posljedice. Točka nestanka leži u Dekanskom sektoru. Oni znaju i mi znamo da je prijetnja međuzvjezdanim letovima ozbiljna i stvarna - ipak, stvar nije objavljena u javnosti i ako dovedem još brodova u sektor to može biti shvaćeno kao čin agresije protiv Deltanaca ili kao rezultat tajnog saveza protiv, možda, drugih koji nisu s njima u prijateljskim odnosima poput nas."
"To je apsurdno!" Chemile je nestrpljivo otpuhnuo. "Nijedna inteligentna osoba ne bi pomislila nešto takvo."
Breson se u sebi složio, ali inteligencija i politika nisu uvijek išli ruku pod ruku. On je bio vojni diplomat i zapovijedao je snagama koje su mogle uništiti svjetove, ali uvijek je morao hodati po jajima. Krivi potez i oružje će zazveckati na desecima sustava. Doći će do optuživanja, male skupine koje mrze Zemlju dignut će glas. Pojavit će se sumnja, međusobno optuživanje, napetost u odnosima. Sitne zavisti će se rasplamsati i mir će biti ugrožen.
Rekao je: "Ne sviđa mi se, Veeme, kao ni tebi, ali moramo prihvatiti činjenice. Područje u kojem su brodovi nestali nije naše i ne predstavlja stvarnu prijetnju zemaljskoj domeni. Nema načina da opravdam ulazak PPLKA 7 u Deltansku domenu. Nijedan planet nije tražio pomoć zbog invazije. Nijedna vlada nije tražila tehnički savjet ili konstrukcijsku opremu. Da je područje unutar Zemljinog sektora ne bi bilo problema. Ali pošto je -" Zastao je i slegnuo ramenima. "Vi sigurno možete shvatiti situaciju, profesore?"
"Mogu", rekao je Luden tiho. "Ali mislim da prenaglašavate očito, zapovjedniče. U cijelosti sam svjestan osjetljive prirode političke atmosfere, ali također sam svjestan da područje problema ne mora ostati tamo gdje jest. U stvari, mislim kako postoji ozbiljna prijetnja da se proširi ili čak pomakne u Zemaljski sektor. U svakom slučaju, to je stvar za diskusiju. Nepobitno je da je nestalo nekoliko brodova, i da su Kap i Saratov bili na onom koji je posljednji nestao."
"Znam, i kad bih mogao pomoći -"
"Možete."
Luden je čeprkao po džepu i izvadio svežanj papira. Poput Chemilea i zapovjednika i on je sjedio u odjeljku velikog matičnog broda PPLKA 7. S druge strane debelog trupa, načičkane poput pčela oko košnice, nalazile su se pomoćne letjelice, Mordain među njima. Velika armada brodova, oružja i ljudi spremna za udar ili obranu raštrkanih sustava koji su činili vanjski rub Zemaljske domene. Spremna za tehnološku pomoć koja će siromašne svjetove uzdići na mjesto pod suncem.
"Učinio sam sve što sam mogao s uređajima na Mordainu", rekao je Luden. "Želim pomoć znanstvenih časnika i vaše kompjutore kako bih potvrdio svoje zaključke. Također želim desetak sondi za praćenje i malu letjelicu koju ću upotrijebiti kao glavnu sondu.
Također ću trebati mali atomski projektil; X3718 bit će idealan."
Breson se namrštio. "Zašto X3718?"
"Punjenje je malo i čisto. Spektroskopski uzorak također je čist i može se detaljno proučavati. Naravno, treba mi samo bojeva glava. Na sondi ću također trebati kompletnu opremu za nadgledanje zajedno s daljinskim komandama." Suho je dodao: "Pretpostavljam da nemate nikakvih prigovora na izdavanje opreme?"
Breson se trznuo na sarkazam. Bilo koji PPLKA bio je obvezan agentu NZI omogućiti svu pomoć i opremu na njegov zahtjev. Mogao je iskoristiti svoj veto samo kad upotreba sile zbog političkih prilika nije bila mudra.
Rekao je: "Možete dobiti što god želite, Jarle, to znate. Da se radi o spašavanju Kapovog života, pokrenuo bih tisuću ljudi i k vragu s posljedicama, ali rekli ste da je mrtav. Saratov također."
"Po logici ne uspijevam vidjeti kako je moguće da su preživjeli", rekao je Luden iskreno. "Ali u znanosti uvijek postoji nepoznati faktor. U svakom slučaju, problem na koji je naišao mora biti riješen."
"A vi to možete učiniti? S glavnom i pomoćnim sondama?"
"Pomoćne sonde poslužit će za određivanje točnih granica područja anomalije", objasnio je Luden. "Također će služiti kao upozorenje drugim brodovima koji ulaze u područje. Sferično je, ali nije homogeno. Zamislite vrtlog", predložio je. "Široko područje koje okružuje vir. Svaki brod koji uđe u to područje bit će privučen u središte. Mjesto gdje je brod nestao na neki je način trodimenzionalni vir. Važno je da pronađem središte, točno mjesto gdje se nalazi pukotina u svemiru. Kad sonde budu na mjestima, stvar će biti relativno jednostavna."
"A onda?"
"Onda ćemo upotrijebiti glavnu sondu." Luden je ustao. "Veeme, ti nadgledaj postavljanje opreme na Mordain, a ja ću se konzultirati sa znanstvenim časnicima i upotrijebiti kompjutor. Uz vaše dopuštenje, zapovjedniče?"
Ništa se nije promijenilo. U kontrolnoj sobi Mordaina Chemile je zurio u ekrane, u prazan svemir gdje je Hedlanda nestala. S jedne strane brojni monitori pokazivali su položaj sondi, krivudave linije koje su činile stalan uzorak. S druge strane visjela je glavna sonda, provjerio je kontrole, poslao je mali brod gore i na jednu stranu, natrag i dolje da bi ga ostavio gdje jest. Ekrani su prikazivali unutrašnjost, malu atomsku glavu, namrštio
se na nju pitajući se što Luden ima na umu. Profesor je. kao i uvijek bio šutljiv, nevoljan za diskusiju o mogućnostima. Samo kad je u cijelosti bio zadovoljan svojim proračunima razgovarao bi o otkrićima.
"Jesi li spreman, Veeme?" Profesorov glas došao je preko zvučnika.
"Više nego spreman." Chemile je otišao do malog laboratorija, sada ispunjenog dodatnom opremom, ekranima, analizatorima i gomilom papira na stolu.
Luden, oronuo zbog nedostatka sna, mahnuo je prema svojim otkrićima.
"Želim najbolju navigaciju za koju si sposoban, Veeme. Ona sonda mora biti poslana točno u središte vrtloga. Sigurno će biti snažne centrifugalne distorzije, ali želim da ju kompenziraš koliko god možeš. Ako poravnaš brod sa Sondom devet duž linije sa Sondom petnaest bit ćeš na optimalnom pravcu leta."
"Dobro, Jarle. Ti ćeš ostati ovdje?"
"Ne. Pridružit ću ti se u kontrolnoj sobi. Nuklearna glava mora biti detonirana u točno određenom trenutku." Luden je izvršio nekoliko završnih podešavanja. "Tako. To bi bilo to."
"Što se nadaš otkriti, Jarle?"
"Nadam se više nego potvrdi svojih prijašnjih otkrića", rekao je Luden. "Ali prije no što se možemo nadati da ću riješiti taj problem, moramo imati što je moguće više podataka. Zbog toga ću snimiti sve što će se i elektronski i vizualno dogoditi. Imamo dvadeset sekundi, Veeme. Predlažem da prestanemo gubiti vrijeme."
"Ja te zadržavam?"
"Petnaest sekundi, Veeme."
Chemile je u kontrolnoj sobi sjeo za kontrole sonde i odmaknuo je od Mordainci. Sonda 9 bila je točkica na ekranu, Sonda 15 još jedna. Poslao je sondu duž linije i povećavao brzinu dok je gledao ekran. Kontrole ispod njegovih ruku trzale su se i izvijale pod udarom nevidljivih energija.
Luden je tiho rekao: "Mirno, Veeme."
"Činim sve što mogu. Što -"
Svjetlosni uzorci zablistali su na ekranima. Uvijali su se, plesali, prolazili kroz trup, poprimali obličje.
"Duhovi! Stvorenja koja je kapetan spomenuo. Jarle!"
Luden je brojao. Dok se sonda približavala središtu, položio je prst na dugme. Pritisnuo ga je kad se činilo da plešući svjetlosni oblici postaju veći, činilo se da rastu.
U svemiru se otvorio pupoljak.
Procvjetao je intenzivnom svjetlošću, plava prošarana grimizom, jarki bljesak koji se raširio i progutao zvijezde. Atomska glava izbacila je megatone energije u djeliću sekunde. Chemile je gledao, zaslijepljen unatoč automatskom zatamnjenju ekrana. Jarki sjaj na trenutak se zadržao na tamnoj pozadini svemira prošaranoj zvijezdama, a onda je naglo nestao.
"To je sve, Veeme", rekao je Luden tiho. "Idemo vidjeti što imamo."
"Jesmo li ju uništili? Zatvorili pukotinu u svemiru?"
"To nije vjerojatno."
"Ali ako jesmo? K vragu, Jarle. Kap i Penza su tamo negdje. Ako smo ju zatvorili, kako će se, do vraga, vratiti?"
Luden je strpljivo objasnio. "Nismo ju zatvorili. Detonirao sam glavu na samom rubu središta. Bljesak i nešto otpada sigurno je prošlo na drugu stranu, ali to je sve. Ako je eksplozija zatvorila pukotinu, bit ću jako iznenađen."
"Ti ćeš biti iznenađen, a oni izgubljeni. Možeš li zamisliti kako im je? Izgubljeni, nema načina za povratak, računaju na našu pomoć?"
Chemile se šetkao, šarene pjege pojavljivale su se na njegovoj koži i pretvarale ga u parodiju nadrealističke slike. Emocije su stvorile kaos u njegovu kamuflažnom mehanizmu pa se činilo da treperi na rubu vidljivosti, da bi onda poprimio izgled niza pozadina. Ekrane, trup, same kontrole.
Luden je oštro rekao: "Saberi se, Veeme! Učinio sam što je moralo biti učinjeno. I nemamo razloga za pretpostaviti da su Kap i Penza još uvijek živi. To je protivno logici."
"K vragu i logika. Ne vjerujem da su mrtvi. A ti?"
"Ne želim misliti da su mrtvi", priznao je Luden. "Ali ne mogu osporiti znanstvene dokaze. U svakom slučaju, pitanje je teoretsko. Ako su, nekako, još uvijek živi, ništa što smo učinili nije ih nikako moglo ozlijediti. Ako su mrtvi, onda im ništa što smo učinili, ili možemo učiniti neće biti važno. Provjerimo otkrića."
Sat kasnije sjedili su i gledali niz fotografija projiciranih na zid. Fotografije fotografirane brzinom od dvadeset tisuća slajdova u sekundi usporile su vrijeme i kretanje.
"Kao što sam nagađao, oni ljudski svjetlosni oblici su razni uzorci energetskog zračenja", komentirao je Luden. "Da su rezultat stimulacije oka ne bismo ih vidjeli jer nismo bili izloženi izvoru. Ipak, oni postoje i očito su nusprodukt energija koje okružuju vrtlog. Sustav za navođenje, možda? Ako pošaljemo zraku svjetlosti u vakuum prostor, nećemo vidjeti ništa sve dok ne udari u reflektivnu podlogu. Onda će se pojaviti sjaj. Znat ćemo da je nešto tamo. Ako zraka nije svjetlosna, nego neki oblik energije koji, kad pronađe cilj, aktivira neku vrstu privlačne sile, stvar u koju je udarila bila bi privučena izvoru. Pratiš me, Veeme?"
"Pratim", mrko je rekao Chemile. "Kažeš da pukotina u svemiru nije prirodna pojava. Da ju negdje uzrokuje stroj."
"Nije sigurno. Slučajnost ne može biti isključena. Ipak, vjerojatnost da je ovo rezultat nekog prirodnog fenomena je, priznajem, vrlo mala. Provjerimo atomsku eksploziju."
Nove fotografije pojavile su se na ekranu. Vidjeli su atomsku glavu, naglo izbijanje energije, trenutnu tamu, a onda opet svjetlost kad su druge kamere zamijenile onu uništenu u sondi. Luden se nagnuo naprijed, napetog pogleda, napućenih tankih usana dok je proučavao eksploziju. Opet je pustio film, treći put; četvrti.
Chemile je nestrpljivo rekao: "Što je posebno kod toga? Već smo vidjeli atomske eksplozije."
"Ne poput ove, Veeme. Vidiš kako je eksplozija ograničena? I kako su se na samom kraju uvukla u sebe?"
"Zaštitno polje?"
"Moguće, ali sumnjam." Luden je ustao s naglom odlučnošću. "Moram napraviti temeljite analize. Ljudsko oko vrlo je slab instrument za određivanje točnih promjena, ali čini mi se da u posljednjim fazama postoji naglašeno naginjanje crvenoj. Zadrži položaj, Veeme. Ne želim se micati s ovog mjesta."
"A nakon toga? Mogu li nekako pomoći?"
"Da. Želim povećane fotografije, i svjetlosnih oblika, i eksplozije." Luden je zamišljeno dodao: "Onaj kapetan bio je u pravu. Sliče duhovima. Slučajnost, naravno, ali u njegovoj situaciji vrlo zastrašujuće."
Njegovoj i svih onih s njim, posade i putnika koji ne bi znali da nešto nije u redu. Chemile je rekao: "Imaš li ikakav trag da bi Kap i Penza mogli biti živi? Nisu morali biti smrskani velikom akceleracijom?"
"Još uvijek, ne."
"Kad ćeš biti siguran?"
"Kad završim analize", prasnuo je Luden. "Dotada možemo nagađati. Koliko te često moram podsjećati da u znanosti nema mjesta emocijama? Činjenice su ono što jesu, bez obzira kako neugodne bile. Ne pokušavam naći nadu gdje nada po logici ne može postojati. A ipak -"
"Što?"
Luden je zatresao glavom. "Kasnije, Veeme. Sada samo učini što sam tražio."
"Koliko kasnije?"
"Nekoliko sati. Kad višestruko provjerim. A sada, molim te, učini što sam tražio. Ta uvećanja su važna."
Potrajalo je nekoliko sati, i na kraju je Luden odgurnuo grafove, uvećanja, gomilu sakupljenih podataka koje je reducirao na nekoliko jednakosti.
Uz kavu je rekao: "Ne mogu ponuditi nikakvu nadu, Veeme, ali znamo više no što smo znali. Analogija svjetlosne zrake drži vodu. Neki mehanizam, negdje, odašilje zraku energije koja svoje žarište ima u našem svemiru. Polusjena stvara vrtlog koji okružuje središte. Mislim kako je samo prošireno područje stalno aktivno, jezgra je aktivirana samo kad zraka udari u čvrsti objekt. Kao što si pretpostavio, svrha atomske eksplozije bila je određivanje Dopplerovog efekta i otkrivanje postoji li ili ne zaštitno polje. Također sam se nadao da ću odrediti smjer u kojem je sonda odvučena. Eksplozija bi ostavila trag radijacije iz kojeg bismo zaključili pravac leta."
"Jesmo li?"
Luden nije želio biti požurivan.
"Kao prvo, Doppler efekt potvrđuje moje prvotne zaključke. Srce eksplozije nevjerojatnom je brz
inom pomaknuto s originalnog mjesta. Drugo, nema zaštitnog polja. Treće, smjer kretanja nije prema van, nego unutra. Kao da je sonda naglo smanjena do beskonačnosti. Eksplozija je, naravno, raspršila metal, ali ukupna masa je nepromijenjena. A ta je masa komprimirana u sebe. Teoretski, da je masa postala jako zgusnuta, ne bi imala prividno odmicanje od početnog izvora. Ipak, Dopplerov efekt je nepobitan. Očiti paradoks koji može biti objašnjen samo upotrebom Heimnanove interdimenzionalne matematike."
Chemile je rekao: "Čekaj da razjasnimo. Brod uđe u vrtlog i u trenu mu je smanjena veličina. Ako je svemu smanjena veličina u istom omjeru, onda se ni onima unutra ne bi ništa trebalo dogoditi."
"Sve je relativno", složio se Luden. "Ali u takvom slučaju postoji ograničavajući čimbenik. Elektroni bi se sudarili i ostali bi na maloj količini neutrona. U takvom slučaju ništa živo ne može preživjeti. Ipak, kao što sam rekao, izgleda da postoji paradoks. U znanosti paradoks ne može postojati. Brodovi se kreću, ali ne u smjeru našeg svemira. Odvučeni su u drugu regiju u kojoj normalni zakoni ne moraju važiti."
"Pukotina u svemiru", rekao je Chemile. "Ali to smo već pretpostavili."
"Pretpostavke nisu znanje", odbrusio je Luden glatko. "Spekulacija, teorija, je beskorisna kao radno tijelo sve dok nije potvrđena nepobitnom činjenicom. Sada imamo te činjenice. Znamo što se dogodilo, kako se dogodilo, na kojem se točno mjestu dogodilo. Još uvijek ne znamo zašto. Niti znamo pravu prirodu korištenih mehanizama. Možda je to stroj kojim upravlja tuđinska inteligencija ili je to produkt interdimenzionalne nesreće. A ni što se dogodilo izgubljenim brodovima. Možda su u potpunosti uništeni ili možda, čak i sada, lebde u nekom neobičnom području koje ne možemo vidjeti i do kojeg ne možemo."
"Kap i Penza! Mogli bi biti živi!"
"Vjerojatnost je mala, ali da, Veeme, mogli bi. Brzina ne ubija, akceleracija to čini, a u drugom svemiru koji se ravna po drugačijim zakonima -" Luden je zastao i napućio tanke usne. "Ne znam. Nema ničega što bi potkrijepilo takav zaključak."
Galaksija izgubljenih Page 7