Galaksija izgubljenih

by Michael Coward

  Troy je rekao: "Oni roboti! Trgaju brod!"

  Desetak ih se kretalo s tromom odlučnošću, ulazili su u brod kroz rupu, pojavljivali se sa stvarima u pipcima, potpornjima, odjećom, aktovkom, dijelom kontrolnog panela, a sve će biti bačeno u pulsirajuću rupu.

  "Hrana", rekao je Thromb. "Zalihe."

  Već je i sada moglo biti prekasno. Kennedy je stigao do otvora, prošao kroz njega, uzmaknuo u stranu dok je prolazio robot s dijelom palube u pipcima. Još je jedan došao prema njemu, jarkozlatan pod svjetlošću čudom nedirnutih Kell lampi, ispred sebe je držao kutiju koncentrata. Kad je izašao iz broda, Saratov je zgrabio kutiju i povukao.

  Pipci su ju čvrsto držali.

  Div je još jednom povukao i onda, čvrsto držeći kutiju, podigao noge i oslonio se na konusnu površinu. Mišići su se napeli, kutija se raspala i pao je pod tušem paketa. Robot se zbunjeno okrenuo, pipci su pretraživali, a paketi se pretvarali u prašinu kad je baza prešla preko rasute gomile.

  "Hrana!" Troy se bacio kako bi spasio što može. Pipak ga je dotaknuo, drugi, oba su se čvrsto omotala oko njegova tijela i podigla ga u zrak. Robot se okrenuo i kliznuo prema pulsirajućoj rupi.

  "Penza!" Kennedy je potrčao za zlatnim oblikom. "Thrombe! Moramo ga zaustaviti! Spasiti Troya!"

  Poslužitelj se onesvijestio, pritisak na prsa onesvijestio ga je u valu agonije od slomljenih rebara. Milost, mrko je pomislio Kennedy. Čovjek će barem biti pošteđen strave iščekivanja. Stigao je do robota, zgrabio pipak i povukao ga, osjetio je klizanje čizama dijamantnom pistom, trzaj kad ga je vitki pipak privukao k zlatnom stošcu. Pustio se i sagnuo kad su drugi pipci zamahnuti prema njemu. Bilo je nemoguće zaustaviti stroj bez trenja. Konopac bi ga možda zadržao ako bi bio vezan za nešto čvrsto, ali nisu imali konopac, ni mjesto gdje bi ga vezali čak i da su ga imali.

  Saratov je rekao: "Ako bismo ga uspjeli prevrnuti? Vas dvojica, držite me za remen."

  Skočio je naprijed ponovivši prijašnji manevar, velike ruke zgrabile su pipak, čizme su bubnule u stožac malo iznad baze. Napregnuo se, napeo leđa, mišići ruku i nogu nabrekli su. Stožac se zaljuljao, teturavo kretao vukući Kennedyja i Thromba pistom dok su visjeli na divovom remenu. Ipak, trenje nije bilo dovoljno, opterećenje je bilo premalo da bi srušili zlatni oblik.

  "Pusti se, Penza!" viknuo je Kennedy upozorenje kad su ostali pipci mahnuli prema divu. "Pusti se, k vragu! Pusti se!"

  Tkanina se podrapala kad su se pandže zabile u odjeću, metalni prsti su se zatvorili i promašili meso. Iz jednog lelujavog pipka izbio je plamen, toplina namijenjena rezanju metala krenula je prema Saratovoj glavi. Napregnuo se, noge su mu se napele, ispravile, plamen je zahvati tkaninu na ruci kad je, pustivši se, pao, otkotrljao se i ustao kako bi otkinuo zapaljenu tkaninu.

  "Nisam ga mogao držati", prodahtao je. "Nisam ga mogao nakriviti. Vraški je jak."

  "Troy!" Thromb je pogledao rupu, sada vrlo blizu. Šeprtljavo je tražio pištolj.

  Namjeravao je ubiti čovjeka, omogućiti mu laku smrt u slučaju da dođe k sebi i suoči se s pulsirajućom stravom rupe. Kennedy mu je zgrabio oružje iz ruke.

  Strogo je rekao: "Posljednja šansa. Uništit ću pipke. Ulovite Troya ako padne."

  Podigao je pištolj, položio ga na lijevu podlakticu, oči su hladno proračunavale dok je gledao preko proširene cijevi. Dione nije bio precizno oružje, plamena zraka će se proširiti i zračiti toplinu, ali to je bilo sve što su imali. Nanišanio je podnožje pipka blizu krnjeg stošca. Prst se zgrčio, metal se opet zadimio i rastaljeno zlato se počelo cijediti. Dok je poslužitelj padao, Saratov je pojurio, uhvatio ga svojim velikim rukama, odskočio unatrag dok se robot zbunjeno okrenuo.

  "Brod", prasnuo je Kennedy. "Unesite ga u Wankle. Zabarikadirat ćemo se unutra."

  "Roboti?"

  "Čekat ćemo dok svi ne izađu."

  Ostalo je još nešto namještaja. Kennedy je položio onesviještenog čovjeka na krevet i skidao slojeve odjeće dok je Thromb tražio vodu, a Saratov zatvarao trup. Iščupao je vrata iz ležišta, nosio krevete, pakete i gomilu raznog otpada preko otvora. Roboti su metodično napadali barijeru, polako je rezali u dijelove, bez razmišljanja, djelovali su po programu koji je unutrašnjost činio sigurnom sve dok ne bude rupe dovoljno velike da uđu.

  "Ima, puno vode", rekao je Thromb na povratku. "Cijeli spremnik koji nije oštećen. Hrane također, i nešto konjaka." Podigao je metalnu čuturicu. "Specijalna stvar za nekog bogatog trgovca. Pa, Troyu je potrebnija nego njemu."

  Poslužitelj je kašljucnuo kad mu je Kennedy ulio malo u grlo. Pokušao je uspravno sjesti, stresao se i opustio pod Kennedyjevom rukom.

  "Što se dogodilo? Onaj robot -"

  "Prišao si preblizu", rekao je Kennedy. "Dodirnuo si njegovo tijelo i umiješao mu se u posao. Najvjerojatnije te smatra komadom otpada."

  Troy se opet stresao. "Tako se i osjećam. Moja prsa!"

  "To možemo srediti. Možete li pronaći ikakve lijekove, kapetane? Sredstva protiv bolova, sredstva za brzo liječenje, zavoje?"

  "Pogledat ću", rekao je Thromb. "Počet ću pripremati i hranu. Neću obećati kakav će okus imati, ali bit će topla."

  "Dobro, ali najprije pronađite lijekove."

  Saratov se pridružio Kennedyju dok je pomagao poslužitelju.

  "Trup je sređen", objavio je. "Roboti neko vrijeme neće moći ući, a mi možemo izaći kroz malu rupu na stražnjem kraju. Kako je Troy?"

  "Preživjet će."

  "Nema opekotina?"

  "Ne. Imao je sreće. Okrenuo je glavu, a dodatna odjeća ga je zaštitila." Kennedy je pričvrstio zavoje. "Pazi malo na prsa, ne približavaj se robotima i bit ćeš kao nov prije no što misliš", obećao je. "Da vidimo tu ruku, Penza."

  "Nema potrebe." Div je skinuo odjeću i s olakšanjem uzdahnuo. "Osjećao sam se kao na roštilju. Sada bi mi dobro sjela hladna kupka s puno leda."

  "Nema kupanja", rekao je Kennedy. "Ali ima puno hrane ako je Thromb nije upropastio. Da vidimo je li gotova."

  Jeli su u salonu, skinuli su višak odjeće kako bi im bilo udobnije, vraćali su nešto snage koju su potrošili tijekom puta. Thromb je zadrijemao, probudio se, opet zadrijemao.

  "Umorni ste", rekao je Kennedy. "Bolje vam je da odspavate."

  "Svi smo umorni." Kapetan je protrljao oči. "Kako je Troy?"

  Poslužitelj je spavao, do pola pun tanjur ležao mu je u krilu. Saratov ga je maknuo, namjestio mu ruke i glavu kako bi izbjegao grčeve i pokrio mu ramena.

  "Bit će dobro."

  "Koliko dugo?" Thromb je govorio s gorčinom. "Pogledajte ovaj brod. Znao sam Wanklea kao dobar, čist, pouzdan brod. Sada je olupina. Hedlanda je gomila krša. Koliko će još brodova završiti na isti način?" Zastao je, a onda dodao: "I gdje su svi mrtvi? Pretražio sam svaki centimetar broda i nisam pronašao nijedno tijelo."

  "Znam", rekao je Kennedy. "Ni ja."

  "Pa? Gdje su?"

  "U rupi, pretpostavljam. Roboti su ih sigurno pokupili kao otpad. Kratkotrajnu robu", rekao je Kennedy s gorčinom. "Neuredni predmeti kojih se treba riješiti što je moguće prije. Logika preciznog, mehaničkog uma."

  "Koliko mi imamo prije no što dođe red na nas?" Thromb je sjedio, mrštio se, a jednu je ruku podigao kako bi dodirnuo ožiljak. "Oni će roboti na posljetku ući ovamo. Čak i ako pobjegnemo, kamo ćemo ići? Hrana neće vječno trajati, a onda ćemo skapati. Možda smo trebali pustiti Troya da umre. Barem ne bi bio ničega svjestan."

  "Živ je", rekao je Kennedy. "A dok je života, ima i nade."

  "Nade", ponovio je Thromb. Rekao je to kao da je riječ nešto gorko. "Hoće li nam nada naći novi brod? Hranu kad će nam trebati? Put s ovog mjesta natrag gdje spadamo?"

  Bio je star, iscrpljen, otupljen od umora i savršeno svjestan očito nesavladivih zapreka. Olupine brodova ispunile su ga depresijom, nadovezujući se na napore tijekom putovanja. Vidio je ljude kako umiru i izgubio zapovjedništvo. Ne bi bio čovjek da nije bio očajan.

  Ali bila je to emocija koja neće trajati, nije smjela trajati ako su se nadali preživjeti.

  Kennedy je rekao: "Umorn
i ste, kapetane, inače ne biste tako razmišljali. Sada imamo bazu, mjesto na kojem neko vrijeme možemo biti sigurni. Imamo vodu, hranu i zaklon. Toplo nam je, možemo se odmoriti i povratiti snagu. I nalazimo se u svemirskoj luci. Tuđinskoj, neobičnoj, tajanstvenoj, istina, ali svemirskoj luci. Dom, kapetane. Vi ste astronaut i pripadate ovamo isto kao neki tuđinac. I nismo tako daleko došli i toliko učinili da bismo sada odustali. Imamo ruke, mozgove i snagu. Imamo znanje i uređaje s kojima ćemo raditi. Možda se ne uspijemo vratiti u svoj svemir, ali Boga mu, pokušat ćemo."

  "Da", rekao je Thromb. Protrljao je oči. "Pretpostavljam da ste u pravu. Samo se osjećam užasno umorno. Želim samo leći i spavati tjedan dana." Zatvorio je oči, natjerao ih da se otvore kad se umalo prevrnuo.

  "San", promrmljao je. "Ali ne mogu. Moramo stražariti. Moramo biti oprezni. Moramo ostati -"

  Saratov ga je uhvatio kad se prevrnuo.

  "Gotov je", rekao je. "U carstvu snova." Zijevnuo je. "Ni ja se ne osjećam baš poletno."

  "U kutiji s lijekovima ima tableta protiv umora. Popit ćemo ih i ostati na straži dok se ostali ne probude. Mi možemo onda odspavati." Kennedy je pogledao kapetana. "Bolje da ga polegneš pored Troya. Onda ćemo pogledati kontrolnu sobu."

  Mjesto je bilo ruševina. Udar je smrskao nos, nagurao ga prema repu i ostavio zapetljanu gomilu komponenata pomiješanu sa svijenim potpornjima, žicama i polomljenom plastikom. U neredu je bila napravljena rupa, paluba je na kraju bila zamrljana nečim smeđim.

  "Osušena krv", rekao je Kennedy. "Roboti su pronašli tijelo i uklonili ga."

  "To nije logično", pobunio se Saratov. "Stroju su meso i metal isto, smeće koje treba počistiti. Zašto bi krenuli ravno na mrtve?"

  "Rekao sam ti."

  "Pokvarljiva roba koju treba ukloniti." Saratov se namrštio. "To si rekao kapetanu, ali može li stroj tako raditi?"

  "Znaš da može, Penza; svojevremeno si ih puno izgradio." Kennedy je bio oštar, tablete protiv umora ubijale su želju za snom, ali nisu mu vraćale strpljenje. A ipak, div je bio u pravu. Zamišljeno je rekao: "Možda postoji drugo objašnjenje. Roboti možda rade na programu temeljenom na spašavanju i preživljavanju. Da se brod sruši u normalnu svemirsku luku, što bi se dogodilo?"

  "Izašla bi vozila", odmah je rekao Saratov. "Ljudi i strojevi koji će spriječiti požar, politi pogon i spasiti osoblje. Kap! Jesu li ovi roboti to?"

  Strojevi koji su ispunjavali neradno vrijeme čišćenjem i održavanje luke. Spremni ući u olupinu i spasiti bilo koga živog unutra, ukloniti mrtve i onda, prateći specifične zapovijedi očistiti otpad.

  "Ne, Kap." Saratov je razmišljao. "Onaj se robot spremao baciti Troya u rupu. Da si u pravu, odnio bi ga u bolnicu."

  "Možda, ali ne ako ne odgovara programiranom opisu. Bi li ljudska spasilačka ekipa spasila bubu iz olupine? Riješili bi je se, naravno, ali ne bi bili nježni. A Troy nije bio u brodu. Možda nije odgovarao uzorku programiranom u robotovom mozgu. Ili je možda stroj degenerirao."

  "Buba? Zar im na to sličimo?" Saratov se namrštio.

  "Mogli bismo, Penza. Veličina je relativna. Ovo postrojenje je ogromno. Ljudi koji su ga izgradili mogli bi biti divovi." Kennedy je slegnuo ramenima. "Možda nikad ne saznamo. Da vidimo što možemo spasiti."

  Radili su satima, golim su rukama kopali po kršu i sakupili malu gomilu dijelova iznad koje je Saratov zatresao glavom.

  "Upotrebljivo", priznao je. "Možemo spojiti nove krugove ako nađemo energiju za njih. Možemo napraviti nekoliko detektora kojima energija uopće neće trebati, ali to je sve."

  "Za sada", istaknuo je Kennedy. "Imamo cijeli brod na raspolaganju. Da vidimo strojarnicu."

  Tamo su bili bolje sreće. Sheemar valni vodič, tri cijele Kell žarulje, nešto alata, magnetna test sonda na koju se Saratov namrštio, ali ju je pažljivo stavio na stranu.

  "Staro je", prokomentirao je. "Najvjerojatnije vraški nepouzdano, ali bolje od ničega."

  "Pogon?"

  "Mrtav, Kap. Spaljen. Zavojnice su istaljene i beskorisne." Saratov je mrmljao dok je provjeravao pogon. "Prazan. Nema ni jednog jedinog atoma u cijelom uređaju. Ni akumulatorima za nuždu." Šutnuo je jednu od kompaktnih ćelija s gorivom. "Smeće, sve je smeće."

  "Nema šanse za popravak?"

  "Nikakve. Moramo početi iz ničega. Da imam strojeve i materijal mogao bih napraviti nove zavojnice. Mogao bih ih čak i podesiti, uz malo vremena i opreme. Ali bez goriva za startanje pogona nikad nećemo moći krenuti."

  "Vani ima goriva", podsjetio je Kennedy. "U rupi. Mogli bismo ga nekako izvući, čak i spremiti."

  "S ovim ne." Saratov je opet šutnuo mrtve strojeve, prazne ćelije. "Sve je beskorisno. Ćelije se ne mogu puniti; trebaju u cijelosti biti nanovo napravljene. Mogu iskoristiti neke dijelove, ali to bi zahtijevalo veliku operaciju, a mi nemamo pogone. Najviše čemu se možemo nadati je antigravitacijski uređaj. Malo bi nas podigao, ali to je sve. I to ovisi hoćemo li uspjeti izvući energiju iz one rupe." Dodao je, pomalo obeshrabreno: "Žao mi je, Kap. Ali to je to. Nasukali smo se!"

  11

  Kennedy se probudio i smjesta ustao na gomilu zvukova dok je Thromb šaptao:

  "Roboti. Ušli su u brod."

  "Kako? Barijera -"

  "Napravili su novi otvor. Na nosu. Barijera je još uvijek tamo, ali je sada prilično slaba. Troy pakira hranu. Saratov prikuplja opremu." Snuždeno je dodao: "Ne znam kamo je, do vraga, možemo odnijeti."

  "Do zgrade s tornjem", rekao je Kennedy. "To smo odlučili dok ste spavali."

  "Trebao sam raditi."

  "Sada možete raditi." Kennedy se uspravio. Na podu je stajala posuda s vodom, kleknuo je i zagnjurio glavu. Mogao je uzeti još tableta, ali one su kasnije naplaćivale svoju upotrebu. A može doći do toga da mu svi osjeti budu potrebni. "Uzmite svu hranu koju možete, vodu također. Odnesite ih u strojarnicu. Tamo je rupa kroz koju možemo proći. I klonite se robota. Ako se koji približi, ostanite uspravni i izbjegavajte pipke."

  Sreo je jednog pred salonom i priljubio se uz trup dok je prolazio, prašina i otpad nestali su ispod podnožja. Saratov se provlačio kroz rupu u strojarnici kad je stigao. Div je izgledao umorno, krv je curila iz ogrebotina na rukama i ramenima.

  "Rupa je premala, Kap. Dodaj mi neku polugu."

  Uzeo je metalnu štangu koju mu je Kennedy dodao, zaglavio jedan kraj u otvor i svom težinom se naslonio na drugi, mišići su nabrekli ispod kože. Štanga se malo savinula, trup je popustio, rupa se proširila i pokazala malo zelene svjetlosti.

  "To će dostajati." Bacio je štangu u stranu. "Kako se osjećaš, Kap?"

  "Dobro. Trebao si me probuditi."

  "Trebao ti je odmor." Saratov je povikao na Troya kad se poslužitelj pojavio. "Nemoj raditi prevelike pakete. Moramo ih progurati kroz rupu."

  Troy je zastenjao kad je spustio paket. "Voda će biti problem. Nema malih spremnika.

  A oni se roboti vraški približavaju."

  "Upotrijebi plastične vrećice", prasnuo je Kennedy. "Napuni ih i zaveži krajeve. Donesi sve što možeš ovamo dolje i ne izbacuj van dok ti ne kažemo. Spreman, Penza?"

  Prvi je izašao van gdje je gomila malih paketa stajala u blizini trupa. Hitro je natovario diva koristeći platnene trake kako bi vezao pakete. Još je platna držalo pakete na njegovim ramenima. Teturavim trkom je krenuo prema zgradi s tornjem.

  Vrata su bila otvorena, prazan prostor koji je blistao čistoćom iza razmaknutog lišća. Nadsvođena vrata, visoka šest metara okruživala su otvoreni prostor. Bila su zatvorena. Saratov ih je pokušao otvoriti. Malo su popustila, zaglavila se, a onda se širom otvorila pred njegovom težinom. Unutra su se nalazili stol, police, stvari koje su mogle biti stolci. Globus je blistao bijelom, blijedom svjetlošću, površina je bila išarana različitim nijansama. Božanska sfera ili model svijeta. Nije bilo vremena za pobliže istraživanje.

  "Stol." Kennedy je svoj teret spustio na njega. "Možeš li zatvoriti ona vrata?"

  Zaškripala su iza njih dok su trčali natrag do broda. Opet su odnijeli stvari. Ostali su ih čekali na povratku.

  "Ovo je posljed
nje što smo uspjeli uzeti." Thromb je pokazao malu gomilu paketa i vlažne vrećice s vodom. Ruka mu je bila natečena, ispod poderanog rukava nazirala se krv. "Jedna od onih vražjih stvari zamalo me uhvatila. Uspio sam se osloboditi, ali kao da sam ruku čupao iz škripca."

  "Razmiljeli su se brodom", rekao je Troy. "Moraju se koncentrirati na čišćenje unutrašnjosti prije no što počnu s trupom."

  Kennedy je pogledao pakete, uglavnom voda, nešto hrane. Saratov je svoj alat i opremu odnio prvi put. Čak i s onim što su do sada uzeli bilo je malo, ali nije bilo pomoći. Morat će bez onoga što su ostavili.

  "Idemo do zgrade", rekao je. "Tamo ćemo barem biti sigurni od robota."

  Potreba za očajničkom žurbom je prošla; sada je bilo vremena za pomnije istraživanje. Kennedy je stao, pogledao visoku građevinu, toranj, brušenu loptu načičkanu antenama. Nije bilo prozora; kao i ostale zgrade i ova je izgledala izgrađena u jednom komadu, samo su velika vrata narušavala cjelovitost eksterijera.

  "Zašto je nisu napravili ravnom?" rekao je Troy. "Zašto je sve brušeno poput dijamanta?"

  Tuđinska predodžba ljepote ili način gradnje. Stvorenja nalik kukcima gradila bi, instinktivno, pčelinju košnicu, složeni eksterijer čahure. Ili to možda ima mehaničko značenje, vanjski privid složenog stroja.

  Saratov je tiho rekao: "Kap. Iznad vrata."

  Urezan duboko u zlatni metal iznad vrata nalazio se poznati, vitičasti uzorak povezanih kružnica.

  "Znamen Zheltyane!" Kennedy je u nevjerici zatresao glavom. "To nema smisla."