by MoZarD
Uhomai. »Predložio sam nekoliko vrlo zanimljivih mogućnosti.«
»Ne, na žalost nijedna ne bi mogla doći u obzir«, odgovori planetolog Mayai.
»Osobno sam proučio sve vaše alternative. Imam ovdje podatke, Intergalaktička Zajednica otkrila je ovaj planet 45,6‐tog Centrala 26.384 Temeljne Periode, prije oko 4000 ovdašnjih Perioda i njezine patrole redovito ga obilaze svakih 100 Perioda. Planet je biološki apsolutno stabilan, životne forme su stabilne i poznat je potpuni fond životinjskih i biljnih vrsta — prirodno, poznate su i vrste za koje ni sami domoroci još ne znaju, niti će saznati u dogledno vrijeme. Uglavnom, da ne duljim, Zajednica je potpuno predvidjela razvoj ovog sistema i svako odstupanje izazvalo bi istragu. Isto tako, i ubacivanje kojekakvih štetnih i otrovnih kukaca, bakterija ili slično. Najvje‐rovatnije bismo mogli izazvati neki lokalni poremećaj bez rizika, ali očito je da to ne bi bilo ono što nam je potrebno. A ovaj planet ima već u Zajednici i svoj redni broj! Računaju s njim kao da je već probio Solenardovu barijeru.«
»Ipak...Možda ipak...«, progovori oprezno i iznenada Sabor Gaibaza, jedan od
dvojice službenih brodskih psihologa, i svi se pogledi okrenuše prema njemu.
»Možda bismo ipak mogli nešto učiniti«, nastavi Gaibaza pažljivo birajući reći.
»Postoji dimenzija na koju još nitko nije pomislio, a koju bismo — kažem možda —
mogli iskoristiti. Ne znam, ali u ovom trenutku čini mi se da bi bilo moguće...«
»Budite određeniji«, zamoli kapetan. »I nemojte se bojati da ćete reći nešto krivo,
jer ionako još ništa nemamo.«
»Pa, razmišljao sam o tome ovih dana, postoji način da skrenemo razvoj ovog planeta, i to sa srazmjerno vrlo malom količinom energije, ali, na žalost, ne mogu garantirati uspjeh.«
»Nitko to ne može u ovom trenutku«, reče kapetan Haiam. »Samo recite.«
»Bilo bi, možda, moguće provesti izmjenu njihove dubinske psihologije, na način da ustanovljene razvojne predispozicije budu ozbiljno dovedene u pitanje. Radilo bi se, zapravo, o izazivanju jednog poremećaja duboko u njihovoj podsvijesti koji bi na razini fenomenološkog ponašanja prouzročio snažna ograničenja na svim područjima njihove
egzistencije. Ali, da bi to uspjelo, morao bih sprovesti stanovita proučavanja, ne znam da li se uopće isplati upuštati u to...«
Nastala je kratka pauza. Prvi je progovorio kapetan Haiam. »Što bi vam trebalo za
to?« upitao je polako.
»Prije svega, bilo bi potrebno najpažljivije programirati njihova nova duševna stanja«, reče Gaibaza, sada nešto čvršćim glasom. »Treba mi pomoć iz Matematičkog odjela i dosta slobodne memorije.«
»Svakako treba pokušati«, reče sa strane Kremeh, a javiše se i prvi spontani
znaci odobravanja.
»Sve je to u redu«, pripomenu kapetan. »Samo, ne zaboravite da nemamo mnogo
vremena. Kad biste bili spremni da nam saopćite rezultate?«
»Treba mi dva obrtaja«, reče psiholog Gaibaza. »Uz jaču ekipu možda i manje...«
»Imat ćete ih«, složi se kapetan. »Stavit ću Massobu i čitavu njegovu ekipu pod 117
vašu komandu. Dok smo u orbiti, nisu nam potrebni. Je li vam to dovoljno?«
Galbaza potvrdi, a složiše se i okupljeni — ništa drugo nije im u tim trenucima padalo na pamet.
»Zahvaljujem na odobrenju«, reče Galbaza. »Što se tiče mene, mogao bih odmah
početi s radom, naravno, ako nitko ne bi imao ništa protiv.«
»Naravno da ne«, složi se kapetan. »Da smo počeli ranije, možda bismo već došli i
do nekih rezultata. Ali neka, saznali smo mnogo o planetu, pa će nam to možda jednog
dana i koristiti. Možete krenuti, Sabore Galbaza, i prenesite onima iz računarskog svoja opunomoćenja...«
Uljudno se naklonivši, psiholog iziđe, a oficiri okupljeni na vijećanju u komandnom
mostu nastaviše analizu proteklih događaja. Kao što su odnekuda i očekivali, bez naročitih rezultata...
*
U svom radnom kabinetu, kapetan Haiam bezvoljno je promatrao prikaz na velikom
trodimenzionalnom panoramskom pokazivaču, raskošno lice planeta koji se lagano okretao na tri tisuće kilometara ispod »Xandrille IX«. Bio je gotovo kao Gorgona, a kapetan Haiam je i protiv svoje volje morao priznati da je to samo djelomično tačno: u stvari, Terra — planet čije su ime preuzeli iz imenika Intergalaktičke Zajednice po osnovu starog običaja da se on nazove imenom kojim ga nazivaju i njegovi stanovnici —
bila je od Gorgone ljepša, i to u svakom pogledu. Na velikom ekranu nizale su se bogate nizine sa obilnim riječnim spletovima, razvedene planine i odlična mora. Sama Terra bila je tek neznatno većeg promjera od Gorgone, ali kapetana Haiama spopadao je užas
pri pomisli da ovaj sustav ima čak devet planeta, dok je sustav njihovog sunca Hore imao jedva četiri, pri čemu je domorocima posebno zavidio na mladom Suncu, koje je
po njegovim procjenama moglo izdržati barem 5 kompletnih bioloških evolucija.
»Niti ne znaju što imaju...«, hvatao ga je bijes i pri samoj pomisli da stanovnike tog planeta po uključenju u Intergalaktičku Zajednicu očekuje mogućnost sjajne trgovine i
razvoj koji će po svim pravilima Gorgonsku civilizaciju baciti u sjenu. I onda će biti kasno...
A da stvar bude još gora, ni plan iskusnog planetologa Mavaia nije bio provediv.
Ideja je bila privlačna — da se sustavnim utjecanjem proizvedu divovski klimatski poremećaji protiv kojih domoroci ne bi imali nikakvih šansi, osim, možda, da 10% od njih preživi — ali »Xandrilla IX« bila je suviše malen brod da bi imala na raspolaganju potrebnu količinu energije. U takvom raspoloženju prekinuo ga je signal s vratiju, i na njima se pojavio Sabor Galbaza.
»To ste vi, Barba? Samo uđite!« pozove ga, nastojeći potisnuti trenutnu
zbunjenost: na Galbazov pokušaj već je bio potpuno zaboravio. »Vidim, nešto ste donijeli. Da budem iskren, nisam vas očekivao tako brzo!«
»Imao bih saopćiti neke rezultate...«, poče psiholog, najprije stidljivo, a onda sve
sigurnije i sigurnije. »Moglo je biti i brže da mi Mayai nije uzeo deo ekipe iz računskog.
Ali, eto, imamo nešto. Uglavnom, bilo bi moguće.«
»Što to?«, upita kapetan.
»Utjecaj na podsvijest, ako se sjećate«, ponizno odgovori psiholog. »Završio sam
sve potrebne proračune, ali, na žalost, pokazuje se da je utjecaj potrebno smjestiti vrlo duboko u podsvjest, čak u sedamnaestu ravninu interne hijerarhije. Tu smo sigurni od
svakog otkrivanja, a promjene će biti korjenite i dugotrajne.«
»Polako, polako, Sabore!« uspori kapetan, jer mu ništa od onoga o čemu je
govorio Galbaza nije bilo jasno. »Sjedite i ispričajte mi detaljno o čemu se radi. Na kakve ste to promjene mislili?«
»Evo ovako, hvala«, reče Galbaza i spremi se da počne s objašnjavanjem. »Stvar je,
u osnovi, vrlo jednostavna, ali, znate kako je, sve jednostavne stvari je teško izvesti.
118
Prava analiza upotrebljava dosta kompleksne pojmove, ali pokušat ću vam objasniti o
čemu se radi na jednostavan način. Bit ovog zahvata je u sljedećem: poremetit ćemo predstavu pojedinog ljudskog bića o odnosu između njega i drugih ljudskih bića, što će automatski izazvati programirani lavinski proces destrukcije zdrave i progresivne kolektivne svijesti. Slabašne indikacije pojačavat će se povratnim mehanizmima i, uz pretpostavke na ograničenost njihove introspekcije, izazvati postupnu degeneraciju osjećaja sretne pripadnosti ljudskoj zajednici. Nestat će pokretačka arhetipska slika stvarana milenijumima i tu ćemo ih dobiti: postat će raspršena rulja, izgubljeni, odvojeni od Univerzuma, od svojih i od samih sebe. Garantiram, kapetane, od njih će
ostati mentalne ljušture i olupine.«
Dok je govorio, Galbazine oči čudesno su se caklile, ali kapetan još nije hvatao puni
smisao.
»To... to su ve
like riječi«, reče umjesto svega drugoga. »Jeste li sigurni da je to samo tako moguće učiniti?«
»Hm... Da, u početku treba malo pritegnuti maštovitost, pojačati osnovnu
tendenciju svakog primjerka za oponašanjem drugih — ona, znate, postoji jer svako mlado biće najprije uči metodom direktnog oponašanja — suziti doživljavanje
plemenitih duhovnih stanja... uglavnom, odabrat ćemo pogodnu podvrstu, a sve ovisi i o količini agensa. Njega, naravno, na brodu nemamo, ali slučajno znam njegovu formulu pa ćemo ga sintetizovati.«
»Moram priznati da mi sve to nije najjasnije«, reče kapetan. »Što će to značiti u praksi? Vidjeli ste ovu planetu: dinamična je, zdrava, možda će još imati nekoliko globalnih ratova ali će se kroz to još više razviti, gledajte samo ovu hemisferu!« reče kapetan i pokaza na ekran koji je pokazivao Sjevernu Ameriku. »Gledajte ovu ekspanziju, ova naftonosna polja, ovu užurbanost, to dolje živi, sve se kreće, buja i razvija se. Istina, tehnologija im je još u povojima, ali ono što poznaju maksimalno iskorištavaju i iznose na tržište i to im maksimalno koristi. Kako to mislite staviti pod kontrolu? I na što bi to trebalo nalikovati u... slučaju uspjeha vaše intervencije.«
»Eh, malo ste me zatekli. Stvar je suviše kompleksna da bih sad mogao znati kako
će se sve to razvijati. Uglavnom, javit će se unutrašnji nemir, sporadična izbijanja nasilja, neka vrsta neodređene paranoje i masovne šizofrenije i udruživanja nižih, elementarnih i divljih oblika svijesti protiv onih kreativnijih i mirnijih. «
»Zvuči interesantno«, reče kapetan. Kako je Galbaza govorio, tako mu se njegova
teorija činila sve zanimljivijom. »A dalje?«
»Pa, zavladat će neka groznica, uglavnom mržnja, zluradost, primitivna zloba i zavist na najbanalnijim, gotovo bezvrijednim sitnicama, neka vrsta kolektivne emanacije dubinskog zla, možda neka matematička antiteza zdravog stanja, ali to je vec filozofija.« U društvenom smislu, prevladat će skučene, nepotpune i defektne emocije bez prave radosti ljudskog druženja i bez smisla zajedničkog rada, a gotovo sigurno mogu tvrditi da će nestati slobodnog tržišta, a najvjerojatnije će sve završiti u posebno podmukloj diktaturi. «
»To me zanima«, reče kapetan Haiam. »Kako mislite da nastupi neka organizacija,
ako je u početku negirate?«
»Jednostavno, statistički, zakonom velikih brojeva. Nekim prirodno poremećenim
oblicima svijesti pogodovat će takva atmosfera podmuklih zakulisnih igara i općeg nepovjerenja. Oni pitomiji će raditi, a oni međusobno povezaniji parazitirati i jedina briga će im biti kako da se održe na vlasti.«
»Da, vidim, ali — zaboga — u ime čega?« preneraženo upita kapetan Haiam.
»Mora postojati neki osnov, nešto se mora staviti na zastavu, u zakonik...«
»Sve je pažljivo isprogramirano«, odvrati Galbaza, lagano se naklonivši. »U ime upravo onoga čega nema. U ime jednakosti, pravde, prava onih koji rade u tvornicama
itd. itd. Te će ih parole bombardirati svakodnevno, a nesklad između stvarnosti i 119
proklamiranog bit će toliki da će ti pojmovi izgubiti svaki smisao. Oni će, čisto fiziološki naći neku svoju logiku, ali to će biti logika bez života, bez kretanja, bez razvoja, golo održavanje postojećeg, najbijednija slika života koju možete zamisliti. Ali — po mojim proračunima — neće se buniti. Možete smatrati da će svi biti isti lopovi, samo što će neki biti na položajima, a drugi ne. Razumijete li, riječ je o temeljnoj degeneraciji ljudske etike, o postavljanju sasvim drugih, lažnih normi koje nisu kompatibilne s prirodom i Univerzumom. Za jedno ljudsko biće to će biti i krajnji doseg svega plemenitog, jer ništa drugo bolje mu neće biti zamislivo. Otupit ćemo toj vrsti oštricu da se okreće prema van, smatrajte da ćemo ih uvrnuti da se više bave jedan drugim, nego
prirodom oko sebe.«
»Užas!« reče kapetan koji je počeo shvaćati. »Pa... Pa vi namjeravate od njih napraviti životinje!«
»Završit će kao životinje«, upotpuni Galbaza. »Ustvari, neki će se u nadolazećoj situaciji odlično snalaziti. Utvrdili smo da domoroci imaju statističke raspodjele svojstava; mi ćemo samo malo pomaknuti težište prema nižim vrijednostima. A dalje će
se takav sistem održavati metodom čiste prisile.«
»To mi baš ne ulijeva povjerenje«, skeptično odgovori kapetan Haiam. »I mi smo
imali diktature u svojoj povijesti i nijedna se nije dugo održala, ako je to u pitanju, ne bih baš bio...«
»Niste me pažljivo slušali«, usudi se reći psiholog, Sabor Galbaza. »Jeste, imali smo
diktature, ali to su bila nasilja zdravih nad zdravima, a ovo je nešto posve drugo.
Psihološke promjene izazvat će u njima takva stanja da neće imati ni ideje ni mašte da se pobune protiv toga. Bit će to stanja introvertiranosti, usukanosti, krajnje prizemnosti, posuvraćenosti, a prije svega, moram naglasiti slabljenje lične volje. Ne samo volje da se nešto promijeni, nego i volje za životom. Kažem, posrijedi je kompleksna promjena...«
»Znam, ali gdje su vam logičke osnove za to? Ne možete samo tako ubiti bit tih bića, ali, dobro, možda i možete, no kako objašnjavate stabilnost takvog sistema kad će oni vidjeti da su neki gore a neki dolje? Morat će se pobuniti...«
»Na žalost, gospodine kapetane, vi još uvijek ne shvaćate dubinu i, usudio bih se
reći, genijalnost ovog zahvata«, odgovori Galbaza. »Oni će biti toliko promjenjeni da će to naprosto smatrati normalnim: i mita, i korupciju, i nepotizam i sve ono što smatramo bolesnim. Mi ćemo im ubiti predstavu o vrijednosti općeg ljudskog bića i općeg ljudskog prava i jedino što će im ostati bit će šizofrenično traženje kakve‐takve povjerljivosti u moru laži, prepredenosti, i bit će im gore nego životinjama, jer je poznato da se životinje iste vrste ne bore često jedna protiv druge. To je za jednu biološku vrstu bolesno, a mi to upravo trebamo. Ne, oni se neće buniti, jer jednostavno neće imati pojmova u ime kojih bi mogli ustati: ti će pojmovi biti verbalno dani, ali sadržajno toliko degenerirani da će podanici misliti da »tako mora biti«. Možda će ostati neki tužni sjajni trag istine i ljepote duboko u njihovoj podsvijesti i možda će oni osjećati da nešto nije u redu, ali — budite sigurni — oni neće znati kako izgleda ono što je u redu. Neće imati više vizija koje će ih vući naprijed i...«
»Ali, do đavola, koja će ih vizija natjerati da se sunovrate u propast?« zavika kapetan.
»Privid onoga što još na ovom planetu nije postignuto. Privid posvemašnje pravde
i jednakosti«, odgovori pažljivo Galbaza. »Ako povećate slike, vidjet ćete da su životi domorodaca vrlo različiti, neki imaju mnogo, neki nemaju mnogo. Ali vrijedi zdravi princip da se sve može postići slobodnim radom. Taj ih princip i gura naprijed — no samo dok im ga mi ne ukinemo. To jest, dok mi ne učinimo da si ga oni sami ukinu. Javit će se podmukli, koji će govoriti u ime onih manje sposobnih i pobuniti ih, nastat će brutalne otimačine, paleži, umorstva, bolesna i sadistička iživljavanja, krade, borbe za prevlast... U njima netko mora i prevladati. Ali bit će uništeni kriteriji. U ime pravde bit 120
će postavljen princip jednakosti, a to će se na kraju svesti na tragično zapostavljanje i omalovažavanje, poniženje i kažnjavanje sposobnosti koja neće moći doći do izražaja.
Oni će«, u Galbazinim očima opet zacakli, »biti jednaki, ali na toj razini ne da će svi imati, nego da nitko neće imati. Postat će mentalne nakaze, mentalno razroki rod koji će jedno misliti, drugo raditi, treće htjeti, a deseto doživljavati. Ispod prividne jednakosti, koja će za njih — jednake — predstavljati pravdu, jer za drugu neće ni znati, skrivat će se najpodmuklija nepravda koju može izraziti jednadžba, ali to se nas ne tiče.
Važna je sudbina razvoja i to posebno tehničkog koji nam je najopasniji. U takvom stegnutom društvu, gdje se nitko neće smjeti isticati — posebno sam pazio na to —
vladat će poluživotinjski instinkt progona svega onoga što odstupa od prosječnog.
Natprosječno će postati isto kao i ispodprosječno, a budući da će s
e logički stupanj mišljenja drastično sniziti, to više neće biti prepoznatljivo kao blisko i bit će shvaćeno kao neprijateljsko. Vidite li kako je sve to konzistentno? Jedan poremećaj povlači drugi, drugi lavinski ostale... Izumitelji, ljudi snažne volje i imaginacije, ljudi velike privatne inicijative, uopće, vrijedna ljudska bića bit će ostavljena na stranu društva kao njegovi latentni neprijatelji, a najvjerovatnije najčešće i sistematski uklanjani, odnosno iskorištavani u strogo kontroliranim okolnostima, kao neka vrsta inteligentnog roblja.«
»Pa to je onda čisti intelektualni genocid!« uzviknu kapetan.
»Trebamo ga«, lakonski reče Galbaza. »Sve je podređeno uništenju sposobnih i smanjenju njihovog uticaja u društvu, jer je to jedini način da zauzdamo tu vrstu, a da to nitko od onih iz Zajednice ne primijeti.«
»Da«, reče kapetan kratko se zamislivši. »Očito je stvar velika, ali je isto tako očito da ste joj profesionalno pristupili. I kad mislite da bi se mogle javljati prve posljedice?«
»Pa, ako agens ubacimo sada, za normalnu, zdravu rasu trebalo bi oko sto godina
da djelovanje iz sedamnaeste podsvijesne ravnine dođe na površinu društva, ali kad nastupi međudjelovanje čovjeka i okoline, očekujem da stvari budu sređene za manje
od deset godina.«
»To je upravo ono što nam treba«, reče kapetan. U uobičajenim okolnostima ne bi
mogao povjerovati u uspjeh tako delikatnog pothvata, ali poznavnje ranijeg Galbazinog
angažmana na stručnom polju davalo mu je neke slutnje da Galbaza ne govori bez osnove. »U redu«, pristao je. »Imat ćete sve što vam je potrebno, odmah ću pripremiti
ekipu za operaciju.«
Govoreći to, posegnuo je za prekidačem interfona. »Moggona Kalhaasa, molim,
neka odmah dođe na komandni most...«
»Ako je ovo provedivo, onda je odlično«, reče planetolog Mayai. »Jeste li konzultirali drugog psihologa?«
»Ne još«, reče kapetan. »Dali smo mu vremena da prouči stvar, Ali trebali bismo