Alef Science Fiction Magazine 024

by MoZarD

Mjeseca. Nije tu riječ o pišljivih nekoliko

  fantasy. Svaka dobra literatura mora biti

  stotina milijardi dolara, već o moralnoj,

  konzistentna u sebi. Ako se piše šrot,

  intelektualnoj šteti. Ideja se kompromi‐

  galofak za umno zaostale milijune, onda

  tirala samo zato što se počela ostvarivati

  ne treba ništa, potreban je samo određen

  nepodesnim sredstvom. Dugoročna poli‐

  broj redaka.

  tika fantasta bila je žrtvovana kratko‐

  ročnim fantazijama političara. Raketa

  No da odemo malo u futuristiku: Kako

  nikad nije bila pravo sredstvo za osvaja‐

  zamišljaš znanstvenu fantastiku sutra?

  nje svemira ‐ ona je pravo sredstvo za

  Ako uopće misliš da će je biti?

  nošenje bojevih glava. Osvajanje Mjeseca

  Ako je nitko ne bude pisao, pisat ću je

  raketom bila je samo demonstracija nji‐

  ja, dakle će je biti.

  hove nosivosti. Za pravu industrijalizaciju

  Maločas si rekao daje pišeš samo zato

  svemira, za preseljenje čovječanstva me‐

  što je ona medij, jezik koji mladi razumiju.

  đu zvijezde, potrebni su moćniji sistemi, s

  Sad ve liš da bi je pisao i kad je nitko ne bi

  kapacitetima reda veličine stotina miliju‐

  prihvaćao. Nije li to malo kontradiktorno?

  na, milijardi pa i desetaka milijardi tona

  Naravno da jest. Ali ja jesam kontra‐

  godišnje, sistemi koji bi, dakako, morali

  diktoran, s tim se pomiri.

  biti jeftini i ekološki što neutralniji. I sam

  sam razradio neke. Rezultati su me osup‐

  No da se vratimo na pitanje. Kako za‐

  nuli, iako sam već od početka bio vrlo

  mišljaš SF sutrašnjice?

  optimističan. Takvi je sisteme moguće

  Vjerujem da će se vratiti na odnos čov‐

  izgraditi, utrošak bi energije u njima bio

  jeka i okolnog svemira, čovjeka i znan‐

  minimalan ‐ recimo reda veličine potroš‐

  stvene spoznaje, jer bez toga možda ni

  nje pri transportu brodom preko oceana ‐

  opstanak čovjeka kao vrste neće biti

  a kapitalne bi se investicije mjerile

  moguć. Ekspanzija u svemir je neizbje‐

  desecima, najviše stotinama milijardi do‐

  žnost. I napredak egzakte znanosti ‐ dakle

  lara. To nije mnogo. A i ekološki bi bili

  takve koja se temelji na eksperimentu, a

  praktički neutralni ‐ zagađivali bi manje

  matematička joj je simulacija tek pomoć‐

  od kakve prosječne termocentrale.

  no sredstvo ‐ također je neizbježnost.

  Kako je to moguće?

  Književnost će na to morati reagirati, jer

  je to zahtjev vremena.

  Čini se nemogućim samo zato što je

  raketa u svijest ljudi ugradila neke krive

  Vrijeme me asocira na meteorologiju. Ti

  pretpostavke. Prvo, da je let u svemir

  si kemičar po struci, dakle, egzaktno

  povezan s golemim utroškom energije. To

  znanstveno obrazovan. Vjeruješ li da čo‐

  je istina samo ukoliko promatramao teret

  vjek uopće može napustiti Zemlju? Pod‐

  koji se s površine Zemlje diže na orbitu.

  sjećam te na strahovito zagađenje Zem‐

  Ako, međutim, imamo na umu da se u

  lje; praktički se kupamo u vlastitom dre‐

  nekoj naprednoj svemirskoj civilizaciji

  ku, pregrijavamo atmosferu svojim tjeles‐

  masa ne izbacuje, nego samo cirkulira

  nim i energetskim izlučevinama, što sve

  između Zemlje i svemira, onda dolazimo

  dovodi do katastrofalnih atmosferskih i

  do posve drugih zaključaka. Ako jednu

  meteoroloških, pa čak i geoloških pro‐

  tonu izbacimo sa Zemlje na Mjesec, i

  mjena. Intezivan promet Zemlja‐vanjski

  jednu tonu prebacimo s Mjeseca na Zem‐

  svjetovi munjevito bi povisio temperaturu

  lju, energija se sistema nije promijenila.

  116

  Teoretski je utrošak energije ravan nuli.

  odbojnosti prema literaturi.

  Naravno, u praksi su neizbježni neki mali

  Ne praviš li tipičnu grešku ljubitelja SF‐a,

  gubici, no oni su i s ekonomskog i s

  koji pod “znanstvena” podrazumijeva sa‐

  ekološkog stanovišta praktički zanema‐

  mo prirodne, egzaktne znanosti? Što je s

  rivi. Da bi se osvojio svemir, potrebno je

  humanističkim? I, što kažeš, a propos

  stvoriti uređaje koji bi regenerirali ener‐

  tvog mišljenja o realnosti, za definiciju

  giju, zapravo svojevrsne izmjenjivače

  koja veli da je znanstvena fantastika

  kinetičke i potencijalne energije. Oni su u

  najrealističnija literatura?

  teoretskom pogledu mogući a u praktič‐

  nom ostvarljivi. To je jedno. A drugo,

  Ako definiciju proširimo i na huma‐

  raketa nas je naučila razmišljati u tona‐

  nističke znanosti, onda u SF spada čitava

  ma, u najboljem slučaju u desecima tona.

  literatura. Jer svaka mora imati nekakav

  Potrebno je povećati mjerila za najmanje

  znanstveni oslonac ‐ ako ne u povijesti,

  milijun puta. Slika se onda drastično

  ono bar u sociologiji i psihologiji. Kalka je

  mijenja, i sve postaje moguće. Usporedi

  čista psihoanaliza, on je, kao i Freud,

  Kolumbovu Santa Mariju ‐ to je Apolo ‐ s

  krenuo od sna. Tako široke definicije ne‐

  modernim supertankerom, pa će ti sve

  maju više nikakva smisla, jer obuhvaćaju

  biti jasno. Suprotno tezi koju ti zastupaš ‐

  sve. Mogli bismo zapravo reći da je ono

  ili bolje, predrasudi koju braniš ‐osvajanje

  što nazivamo SF‐om zapravo širenje

  svemira ne vodi u ekološku katastrofu,

  literature i na egzaktne znanosti. U tom

  nego je jedini način da se ona izbjegne.

  smislu bismo zaista mogli ustvrditi da je

  Zemlja naprosto nema resursa da ‐ bez

  SF najegzaktnija literatura, ali nikako ne i

  nepopravljive ekološke štete ‐ održava

  da je najrealističnija. Egzaktnost i

  pet ili sedam milijardi ljudi pri životnom

  realističnost nisu isto. Tako je traženje

  standardu današnjeg naprednog svijeta.

  dlake u jajetu vrlo egzaktno, ali nije baš

  Izbor je tu: ili ekološka katastrofa, ili geto‐

  nimalo realistično. Ako smo rekli da je

  izacija nerazvijenog svijeta, ili agresivan

  znanstvena fantastika “zamišljeni ekspe‐

  prodor u svemir.

  riment”, ona je vrlo “egzaktna”, jer je

  eksperiment, pa još zamišljeni, upravo

  Ovakvu tehnološku erudiciju ‐ da se

  takav. Ali nešto što je “zamišljeno” ne

  malo vratimo na literaturu ‐ iskazivao si i

  može biti “realno”. Ono nam može

  u svojim romanima. Misliš li da to zanima

  pomoći da spoznamo realnost ‐ što,

  čitaoce i da šuvarizirana mladež može

  napokon, i jest cilj i svrha svekolike

  pratiti
tvoje eksplikacije?

  umjetnosti ‐ no ona sama nije realna.

  Ako ne može ova šuvarizirana, moći će

  Mislim reći, ni eksperiment gledan opće‐

  jedna buduća dešuvarizirana. Ja ne bih

  nito nipošto nije “realan”. On je zapravo

  bio futurist kad ne bih mislio na buduć‐

  jedno strogo kontrolirano ispitivanje jed‐

  nost. To je jedno. A drugo, ako mladež

  ne strogo izolirane komponente real‐

  nema odakle učiti fiziku i druge lijepe

  nosti. Realnost je, mogli bismo reći, skup

  stvari, neka je uči iz mojih romana,

  svih mogućih eksperimenata. Realistički

  Znači, zagovornik si teoretičara koji

  je roman nekakva aritmetička sredina

  ultimativno zahtijevaju edukativni značaj

  svih mogućih SF romana. Nadam se da

  SF‐a, a ne samo kontemplativni?

  nisam bio odviše zamoran, ali to nisam

  znao drukčije izraziti.

  Mislim da pisac mora znati o čemu piše.

  Ne možeš pisati povijesni roman ako nisi

  Tvoji, međutim, romani, tvoja proza

  pročitao nijednu knjigu o vremenu kojim

  općenito, nisu nikakva aritmetička, geo‐

  se baviš. Jedino se realizam može osloniti

  metrijska ili bilo kakva druga sredina; njih

  isključivo na neposredno iskustvo. Inzis‐

  krasi nekoliko realističkih značajki: vrlo su

  tiranje na njemu zapravo je simptom ne‐

  dugi, tebnološko‐prirodoslovno vrlo eg‐

  ukosti ne samo pisaca, nego čitavog

  zaktni, nabijeni seksom, i sa mnogo psiho‐

  čitalačkog naraštaja. Što se pak tiče

  loško‐filozofskih dubioza. Jesam li u

  edukativnosti, tehničke, mislim, držim da

  pravu?

  je ona korisna ali ne i nužna. Naposljetku,

  Faktualno donekle, ali ti je interpetacija

  svaka nas literatura nečemu uči ‐ makar

  nikakva. Kao prvo, dužina nije nekakav

  117

  speficikum realističkog romana. Klasični

  pobjeći u nekakav svoj intimni svijet, za

  “funtroman” je Zagorka, a to nije reali‐

  koji onda otkrivaju da ih ubija iznutra, jer

  zam. Tehnološko‐prirodoslovna egzakt‐

  se i sam mehanizirao.

  nost karakterizira samo dio moje proze.

  Uz terapeutsko orgazmiranje...

  Recimo moje Blesave priče sto posto su

  otkačene, i s realizmom ‐ osim psiho‐

  Ne terapeutsko. Orgazmiranje iz čiste

  loškim ‐ nemaju baš nikakve veze. A što

  dosade. Kad je potrebna zbiljska terapija,

  se pak tiče “nabijenosti seksom”, ne

  taj orgazam postaje beznačajan do

  znam čemu toliki pudeur. Mislim da u

  neopazivosti.

  mojoj prozi nema ništa više seksa nego u

  Međutim je ipak vrlo opazivo nasilje,

  životu ‐ i u fiktivnom i u realnom smislu.

  čisto, do krajnosti okrutno, hladno‐razum‐

  Možda čak i manje. Ne želim da mi ro‐

  sko nasilje, nasilje koje čovjeka svodi na

  mani i priče budu intelektualna konst‐

  pukog bešćutnog davaoca krvi i mesa i

  rukcija, i to je sve.

  kostiju i mozga. Taj metalno‐pankerski

  Ali tvoj najnoviji roman, bolje rečeno,

  ugođaj, sasvim u skladu sa suvremenim

  tvoj posljednji objavljeni roman, jer kro‐

  trendovima angloameričkog SF‐a, rijetko

  nološki ti on nije najnoviji, Nul effort, koji i

  je korišten u našem SF‐u. Znači li to da

  jest povod za ovaj razgovor, vrlo je dug

  svjetske teme svoje izvorište sad pronala‐

  (nekib 600 kartica), a više ga od polovice

  ze i u našem ataru, ili da si pod utjecajem

  protječe u seksualnim frustracijama, ak‐

  uvozne literature?

  robacijama i egzaltacijama glavnih juna‐

  Nasilje u tom romanu jest naprosto

  ka, dok je background tehnološki prepoz‐

  nasilje klaonice, ubijanje lišeno bilo kak‐

  natljiv rat zvijezda. Sve skupa je pak

  vih snažnijih emocija, zato je i o okrut‐

  izuzetno aktualno, nitnama pričvršćeno

  nosti govoriti besmisleno. To nije nasilje

  zapankersku sadašnjost.

  čovjeka, to je tlačenje fatuuma. Nekakve

  Have your head inspected! Ako ti se čini

  je prave ljudske osjećaje, u toj općoj tu‐

  da je tog “seksa” toliko, onda to može

  posti, moguće naći još samo u nježnosti

  značiti dvoje: ili što se babi htilo, to joj se

  između muškarca i žene. Toliko nasilje

  i snilo, ili da si ga se toliko uplašio da ti se

  nije tu više zato da šokira, nego da zatupi,

  učinilo da ga je više nego što jest. Istina

  možda zato da bi se shvatio da nasilje nije

  jest da se unutrašnja radnja romana vrti

  ništa neobično, da je neobično ono dru‐

  oko jednog muškarca i četiri žene ‐ po

  go. Možda je tu ta razlika između ovog

  Muhamedovu ključu ‐ ali u tom je odnosu

  romana i sličnih djela anglosaksonske

  svega više nego seksa. S jednom od tih

  literature. Ako u njima postoji nasilje, to

  žena uopće ga nema, druga je daleka

  je nasilje najhitnija komponenta djela. I

  uspomena, kod treće je to samo bijeg od

  cilj mu je da šokira, uzbudi. Ovdje ne.

  golemoga straha koji okružuje i heroja i

  Mislim da tu postoji samo formalna slič‐

  heroinu ‐ tek je sa četvrtom seksanje

  nost, sličnost samo u nekakvoj površin‐

  stvarano ‐ i mislim jezivo dosadno. Te

  skoj ravnini. I još nešto: po ustaljenoj

  četiri žene zapravo su paradigma četiri

  anglosaksonskoj ‐ i pradrevnoj mitskoj

  moguća odnosa muškarca prema ženi,

  šabloni heroj spašava heroinu od nasilja

  koje sam jednom zgodom usporedio s

  da bi s njom mogao biti spolno. Ovdje su

  četiri Eratostenova elementa: zemljom,

  heroj i heroina zajedno spolno zato da bi

  vodom, zrakom i vatrom, obdarena s dva

  se zaštitili od nasilja.

  para svojstava: toplo‐hladno, suho‐vlaž‐

  A što je uopće “Nul effort”?

  no. Seks je tu zapravo sporedan. Taj

  Dio Pasteureove misli, “Nul effort n'est

  odnos prema ženama zapravo je kontra‐

  perdue”, nijedan trud nije izgubljen. Sret‐

  punkt jezivom i besmislenom ratu u

  nog li optimizma devetnaestog stoljeća!

  pozadini zbivanja, jednoj bezumnoj, pro‐

  buđenoj zvijeri. Ono životinjsko u romanu

  Pa je li izgubljen?

  nije seks ‐ čak ni kad je sasvim mehanički,

  Roman nije komentar te izreka, pa čak

  otu‐đen, bljutav. Životinjski je taj stroj za

  ni odgovor na nju. Ta izreka je naprosto

  ubijanje od kojeg ljudi uzalud pokušavaju

  tema oko koje se sve vrti. Može li ljudski

  trud propasti? Ako vjerujemo u Boga,

  118

  odgovor je jasan: Sve će to vječnost

  kivati i neki treći roman, u kojem će

  platiti. To je trivijalno rješenje, njime s
e

  izbjeglice iz Nul efforta zagaditi i druge

  ne bih bavio ni u jednom kratkom odgo‐

  svemire? Gdje je tome kraj?

  voru u jednom intervjuu, nekmoli pisao

  U Brodolomu imamo senilnost društva

  roman. Ali što ako pođemo od radne

  u jednoj benignoj fazi, u Nul effortu ona

  pretpostavke da Boga nema?

  je evoluirala do virulentnog stanja. U

  Odosmo u komunizam.

  Tbuli svijet stoji, jer ljudi nemaju snage da

  Nije komunizam izmislio ateizam. Atei‐

  izma‐štaju bolji. U Effortu se vodi jedan

  zam, neznaboštvo, je zapravo prirodno

  rat naprosto zato što senilni mozgovi ne

  stanje čovjeka ‐ da nije tako, čemu bi

  mogu izmaštati mir. Ne da oni ne vide da

  trebalo otkrovenje? Ali ja se tu ne bavim

  je rat besmislen ‐ jer da je tako, onda od

  tim takozvanim “ruskim pitanjem” ‐ ima li

  tog besmisla ne bi bježali u vlastito

  Boga ili nema. To je pitanje budalasto, i

  uništenje. To je jedna opaka petlja, iz koje

  nije za literaturu. Ja samo tvrdim da ta

  senilni mozak ne može van. Sretan sam

  pretpostavka dilemu “nul efforta” čini

  što se u realnom svijetu sve završilo

  trivijalno rješivom, i stoga s literarnog

  sretnije, što se na kraju dugog tunela

  stanovišta neupotrebljivom, onako kao

  truljenja jedne ideje pojavila jedna svježa

  što je s literarnog stanovišta neupotreb‐

  misao ‐ dostojna, eto, i Nobelovke. Ali u

  ljiva i pretpostavka da neki ljudi žive u

  doba kad je nastajao roman o tako se

  sretnom braku, ili da nitko nikog nije

  nečem nitko nije usuđivao ni sanjati ‐

  ubio.

  tamnicu smo doživljavali kao grobnicu. A,

  s druge strane, ta pesimistična varijanta u

  Da li tom literarnom potrebom za nečim

  literarnom je smislu mnogo zanimljivija.

  nevaljalim objašnjavaš i ‐ meni očitu – po‐

  Što se pak tiče nekog trećeg romana koji

  vezanost tog romana sa sadašnjim tre‐

  bi nastavio tu liniju... Ne znam. Znam

  nutkom, prepunim mržnje, zlobe, sukoba i

  samo da me je jedan mali pasus iz Efforta

  ratova, a bez vidljive svrhe i vizije

  inspirirao da napišem još jedan roman.

  optimističkoga kraja?

  Koji pasus, ikakav roman?

  Ja već dugo čekam da ljudi napokon

  shvate da se moji futuristički romani

  Evo ga: ‐ Pobune... ‐ Prezrivo je otpuh‐

  zapravo bave današnjim trenutkom. Pos‐

  nula. ‐ Ništa organizirano, ništa koordini‐