Book Read Free

Alef Science Fiction Magazine 016

Page 22

by MoZarD


  — s jarmovima i vrlo dugačkim amovima pripremljenim za vuču od strane grupe muškaraca. (Ili grupe velikih pasa. Ili žena.)

  Razmatrala sam mogućnost da protrčim kroz logor, ali je zora bile suviše blizu da

  bih se izložila riziku da me primeti neki ranoranilac. A možda je bilo i pasa. Umesto toga, zaobišla sam kosinu koja je bila proredena sečom. Kada je sunce izašlo, bila sam s one strane.

  A iz logora je zazvonilo za uzbunu Za trenutak mi je srce stalo — dok nisam shvatila

  da je to bio signal za ustajanje; i dirinčenje.

  Putovala sam još jedno pola milje dok, konačno, iscrpljena, nisam morala da stanem. Žbunje je bilo gusto ali ne neprohodno. Nije bilo traga nikakvim stazama, izuzev kratkih puteljaka koje su napravile neke male, nepoznate životnje. Uvukla sam se u gustu paprat, povaljala se po njoj nekoliko puta, kao pas, da naprvim ležaj, i zaspala.

  Kada sam se po podne probudila, oko mene su zujali insekti slećući na moje ogrebotine i znoj da se nahrane. Ta me je njihova pažnja veoma svrbela ali ih nisam odmah oterala. Sasvim sam se pritajila i osluškivala neću li čuti neke udaljene uzvike, lavež pasa, bilo šta. Ništa. Čula sam samo glasove šume: žubor i zujanje, povremeno gakanje. Stoga sam nešto prezalogajila, ispraznila creva i kamenom sakrila dokazni materijal. Nastavila sam napred. Sada nizbrdo. Dalje od visova koji su ležali u unutrašnjosti. Položaj sam određivala po jačini sunca.

  Trebalo mi je osam dana da stignem do voda Spenglstrima. Nisam nepotrebno žurila

  — često nisam ni MOGLA. Izbegavala sam lake, izložene puteve, mada posle uspešnog

  prvog dana nisam očekivala da će me uhvatiti Sinovi koji me progone. Doktor Edrik je

  sigurno pretpostavljao da sam otišla na sever u pravcu Verina. Ili možda, mada manje

  verovatno, da sam pobegla na istok, pravo prema začaranoj reci da u njoj operem svoje

  veštičje udove što je moguće pre.

  115

  Umesto toga, ja sam se probijala jugoistočno, dijagonalno, kopnom.

  Putovanje nije bilo opasno. S dovoljno zaliha hrane, u poređenju sa nedeljama putovanja gore, daleko na jugu, ovo je ličilo na šetnju.

  Konačno sam se jedne večeri, kada je tama padala na svet, poslednji put provukla

  kroz grmlje i puzavice i ponovo stala na obalu reke. Posmatrala sam srebrne svetlace kako, kao zmije, vijugaju po vodi i srce mi se ispunilo radošću. Kako je noć padala, fosforescencija je bivala sve jača.

  Izgledalo je kao da su se san i stvarnost spojili. Ponovo je bezbroj sitnih bića davalo predstavu za mene, i to predstavu koja je više bila vezana za moj san nego za moje sećanje. Dokle god sam mogla da doprem pogledom, u oba pravca, plovilo je tečno srebro, jedva razbijeno prevlakom crne vode. Čak ako otplivam nizvodno biću na sigurnom.

  Jedan jezičak bele vatre ležao je sasvim blizu obale. Bio je širok baš kao što i treba: tri stotine pedalja ili, možda, četiri. Savijao je odozdo, od jugoistoka. Slabi treptaji svetla, koji su se mogli videti daleko na severoistoku, možda su bila lučka svetla samog Spenglstrima.

  Svukla sam svoju crnu haljinu — to je bilo nešto najgore što sam ikada nosila.

  Skinula sam i gaćice. Odbacila sam izlizane sandale od kanapa. Očistila sam se od zapada. Bila sam rešena da uronim u rečni tok potpuno gola. Da me je posmatrao neki

  Adamov Sin, znao bi da veštica ide kući i pokrio bi oči. Ili bi zurio i žudeo za lomačom.

  Odgacala sam do mesta gde blato naglo prestaje i bacila se u svetlosnu putanju.

  Na ovako širokoj reci, kada i najmanji vetrić nabire talase, posle izvesnog vremena potpuno gubite obalu iz vida. Iznad mene su se nalazile zvezde prosute u drugu reku —

  stvorenu uglavnom od srebra, po čijoj je površini bilo razbacano nekoliko safira i rubina.

  Za orijentaciju sam uzela sazvežđe Sekire, ne zaboravljajući da će se ono okrenuti oko Pola kako vreme bude prolazilo.

  Nijedna žara nije napala. Ako su se velika jata glavatica, biserka i banjoa i napasala svetlacima, ja nisam osetila da me je ikakva riblja glava udarila, niti da me išta grickalo.

  Oko mojih ruku stvarao se oreol od bele, tople vatre. Pretpostavljam, i oko glave —

  mada nikada ne gnjuram kada plivam.

  Ne znam koliko sam puta promenila stil — prsno, leptir, slobodno — niti da li je prošao sat ili više, kada se odjednom ispred mene pojavila tama. Pljuskavo srebro je počelo da mi zasenjuje zvezde Sekire, a ta tama mi ih je ponovo vratila.

  Nisam prestajala da sečem vodu niti sam oklevala.

  Ali sam pomamno u glavi mislila: CRVE SVETA, TO SAM JA. JALIN! PUSTI ME DA PROĐEM.

  Ako sam očekivala da će me povući u dubinu, a zatim ponovo izbaciti na nekoj džinovskoj ribi, koja će me, onesvešćenu, odneti na istočnu obalu — prevarila sam se.

  Polako sam plivala kroz struju probijajući se grudima kroz nešto što je ličilo na mekan maslac ili mast koja se zgrušava. I dok sam plivala, ona me je ispitivala. U glavi mi je kovitlala snove ponovo istražujući njihov sadržaj, razlažući svest. Nisam upala u dubine, ni struje, ni nesvesti. Usred svojih »halucinacija« bila sam svesna gde se nalazim. I tako sam kratko vreme plivala kroz južne džungle — zatim duž druma u društvu sa Andrijem i Džotanom. Zatim sam plutala u kući Doktora Edrika. U tom trenutku mi se učinilo da struja počinje da se stresa i njiše...

  Kao i ranije — ispila me. Međutim, nije mi ništa govorila. Možda je bila suviše zauzeta onim što je iz mene učila o zapadnoj zemlji i nije imala vremena za moje trenutne probleme. Za mene, ovako malu, izgubljenu usred reke. Možda je već dovoljno komunicirala šaljući mi onaj san. A možda bi trebalo da budem potpuno bez

  svesti da bi mogla da me uključi na sopstveni nivo.

  116

  I da li sam uopšte komunicirala? Ne rečima.

  Nekako sam osetila da je zadovoljna mnome. Nekako sam očekivala da ću

  ubuduće moći da prođem kroz nju kada god budem želela ili kada mi bude bilo potrebno. Ništa mi izričito nije bilo garantovano, bila je to samo intuicija.

  Naravno, drugi prolaz je bio mnogo blaži nego ono prvo ispiranje mozga I

  davljenje.

  Zatim sam prošla.

  I ponovo sam plivala po običnoj, rečnoj vodi. Ponovo me je zaslepila

  fosforescencija. Nevidljiva obala ležala je još tri četvrtine milje daleko. Još sam bila jako daleko od kopna. I prilično iscrpljena.

  Osećala sam se strašno: apsurdno napuštena i ostavljena. Odjednom se moje

  olakšanje što sam prošla zamenilo besom. Kada sad razmišljam o tome, mislim da je taj

  bes bio neophodan — kao i moje zbrkane emocije pre toliko nedelja na putu kroz džunglu — jer mi je davao snagu da nastavim.

  »Pomozi mi, prokleta da si!« viknula sam. Struja nije obraćala pažnju na moju molbu. Nisam je više zanimala.

  »Ti, gomilo govana!« zaurlala sam.

  Zatim sam se sabrala i nastavila da udaram po hitrom, srebrnom drumu, koji za mene nije bio tako brz.

  I konačno sam — posle stotog ili hiljaditog istezanja vrata — jasno ugledala lampe,

  male barice svetlosti i nepravilne, tamne hrpe zgrada oivičene svetlošću zvezda.

  Iznenada: jarboli upereni ka zvezdama, ribarski brodić sa moje leve strane,

  ljuljuškao se, vezan za plutaču; drugi s desne.

  Sasvim neočekivano, bila sam tamo.

  Plivala sam duž tog poslednjeg svetlog jezička koji je pljuskao. Osnovi keja prišla sam sa strane. Dodirnula sam kameni stepenik. Izvukla sam se napolje.

  Cedeći srebro bolno sam puzala uz stepenice. Bila sam teška čitavu tonu. Sva‐ki stepenik bio je neverovatno čvrst i nepokretan.

  Na vrhu sam kliznula napred i prostrla se kao želatin bez kostiju. No, pre nego što

  sam se onesvestila, zaključila sam da sam možda pogrešila u pogledu neoset‐ljivosti kamena. Iznenada je kej u Spenglstrimu postao mnogo utešniji, nežnije ušaš‐kan nego

  ijedno mesto gde sam, već dugo, polagala glavu da se odmorim.

&n
bsp; Onoga što se posle toga dogodilo sećam se kao kroz maglu — ubrzo su me pronašli kako ležim tamo — i ta se noć završila tako što sam, uvijena u ćebe, odneta na slobodan ležaj na brodu ROG IZOBILJA.

  Sledeći dan je bio dan ispovedanja.

  Pošto su mi pozajmili odeću i pošto sam halapljivo pojela prepun tanjir dobre, pržene rečne ribe, ispovedila sam se zapovednici ROGA IZOBILJA. To popodne sam ponovila svoju priču na hitno zakazanom mini — sastanku rečne gilde kome su prisustvovale: upravnica pristaništa Halasa i dve zapovednice gilde što su se zatekle u luci. Jedna od njih bila je prisutna na tajnom veću održanom na SANTAMARIJI u Tambimatuu, uoči mog odlaska na novogodišnje veče. Ona je bila u mogućnosti da posvedoči da sam ona osoba za koju se predstavljam.

  Ovim trima ženama ispričala sam celu svoju priču, uključujući i Verino. I kako sam

  obavestila Doktora Edrika o drogi od gljiva. I kako muškarci sa zapada veruju da smo mi svi na ovome svetu napravljeni od veštačkog mesa i, kada ljudi umru, njihove se duše

  vraćaju u Raaj — sedište Razum — Boga koji nas je, u stvari, poslao da nastanimo strane planete i da se razmnožavamo. Sve o tome — baš sve.

  Možete biti sigurni da je nekoliko sledećih dana mnogo šifrovanih, hitnih poruka

  poslato uzvodno i nizvodno.

  A ja?

  117

  Dok se ne organizuje kompletan sastanak gilde, stanovala sam u kući upravnice pristaništa, u gradu. Halasa se dvoumila da li da me smatra čudom ili jeretikom. Ili, možda, nekim ko je, zaražen smrtonosnom bolešću, neočekivano preživeo i ko još uvek,

  u venama nosi njeno seme. Ja sam bila čudo — a pomalo i parija. Heroina i otpadnica.

  Mini‐skup me je zakleo da ćutim o najvećem delu moje priče. (Druga stvar bila je

  koliko su stvarno vredele moje zakletve kada me je i sama crna struja dva puta pustila da prođem...)

  O najvećem delu, ali ne o svemu. To je bilo nemoguće. Vest se proširila oko ROGA

  IZOBILJA, procurila na obalu i na druge brodove. A ni Halasa nije pokušavala da me drži zatvorenu u svojoj kući. Da je i pokušala, ne bi uspela. Halasin dom nije bio — nije MOGAO biti — drugi Edrikov. Posle toliko meseci izgnanstva, morala sam ponovo da se

  očešem o stvarni život, ulice, taverne, kafei, obala. Bila sam na lancu, ali ne baš na kratkom.

  Muvajući se okolo skretala sam određenu pažnju. Za one koji su znali, bila sam nekakvo čudo na koje su pokazivali prstom. Gledaj: eno prve žene reke koja je ikada prešla struju — i to je prešla dva puta. Ona je prva od nas saznala sve o zapadu. Da nije dobila rogove ili joj je jezik pocrneo i bljuje vatru ili ima neki drugi znak tuđinstva?

  Možda može da pročita dušu struje i proriče budućnost? Takve i slične stvari. Neke žene su pokušavale da iz mene izvuku informacije, bilo da su me tapšale po leđima, bilo na

  pritvoran način.

  Izvesno vreme sam u tome uživala, a onda je počelo da me guši. Ubrzo, ali ne prerano, život se vratio u normalne okvire. Ljudi su prestali da bulje i postavljaju glupa pitanja — ili, ne tako glupa pitanja, na koje nisam smela da odgovaram. Šest nedelja pošto sam isplivala na obalu, održan je sastanak u punom sastavu, kome je

  prisustvovalo svih osam zapovednica gilde. Sastanak je održan na škuni izvan Kapije Juga, i ja sam se ponovo potpuno ispovedila.

  Taj skup je trajao puna četiri dana. Zapovednice gilde se nisu toliko sastale da bi

  sudile, koliko kao neka vrsta istražnog suda: da se upoznaju sa svim raspoloživim činjenicama o drugoj polovini našeg sveta, činjenicama koje mogu baciti novo svetlo na ono što smo smatrale sigurnim faktima našeg postojanja.

  One su svoja razmišljanja uvek iznosile u mom prisustvu i dato mi je pravo da u njima učestvujem. Sve do samog kraja nisu me slale napolje iz elegantne kabine sa srebrnim zidnim svećnjacima, nameštajem od gildole i tapiserijom Obeliska iz

  Postojbinske Luke. Ipak, osetila sam da ceo postupak ima izvestan prizvuk suđenja.

  Poslednjeg dana, najmlađa zapovednica — lepa plavuša iz Sardžoja, po imenu

  Tamat — pokrenula je pitanje Obeliska.

  Taj se spomenik dizao sa kamenitog brega koji je nadkriljavao grad. Bilo je to popularno izletište jer se odatle pružao lep pogled, dole, na livade Postojbinske Luke i reku. Ko god da je istakao tapiseriju, on je u nju uneo nekoliko prodičnih scena. Na njoj su se nalazili prostrti skerletni i narandžaeti tepisi kao kontrast naboranoj pozadini trave koja se dizala (bar na tapiseriji) u susret sivim, kupastim krovovima Sardžoja i plavetnila reke i neba — dok je na nebesima, opet kao kontrast, visilo nekoliko paperjastih oblaka. U prvom planu su skakutala neka gola deca, neki se par ljubio, a jedan starac čudno poskakivao od radosti mašući bocom vina. Sedeće figure majki i otaca su bile, uglavnom, u nekim šćućurenim položajima kao da se predivo od koga su

  istkani uleglo ili tkač nije umeo da izatka figure koje se odmaraju. Iz jedne otvorene korpe na tepih se prosulo voće, riba i nizovi kobasica. Izgledalo je kao da je stari patrijarh prevrnuo korpu, naljućen zbog toga što su zaboravili kako se kuva većina namirnica.

  Obelisk lađa bio je bazaltni stub visok sto pedalja. Imao je oblik neke glatke ribe koja stoji na zadnjim perajima. Trebalo je da bude mnogo više od izletnika nego što je 118

  prikazano. Napravljen je i jedan bezuspešan pokušaj perspektive. Stub je bio iskošen i spremao se da padne i smrvi ljude ispod sebe.

  Mislim da je tapiserija bila očaravajuća.

  Sasvim malim slovima je, na crnoj osnovi peraja, bila ispisana jednostavna

  legenda:

  OVDE SU LJUDI PRVI PUT DOŠLI NA OVAJ SVET

  I došli su na ovaj svet s tepisima i korpom, dupetima kao burićima, bez odeće na

  deci i s pijanim dedom... Setila sam se sopstvene posete Obelisku i znam da je upravo

  taj natpis bio urezan u Obelisk slovima oštećenim zubom vremena. Od reči do reči.

  Tamat je ustala, prišla tapiseriji i dodirnula natpis.

  »Nije li ovo čudan način izražavanja?« upitala je. »Ne 'sleteli' ili 'stigli' — već 'došli na'. Skoro kao da su ljudi prvi put uopšte POSTALI na ovom mestu...«

  Pogledala je u Neliam, višu zapovednicu gilde iz Gandžija, jednu stariju, naboranu

  ženu s licem poput suve šljive. Pogledala je u nju s nadom. »Zar se naša gilda s tim ne slaže?«

  »Jezik vremenom menja«, tvrdila je Neliam, »smisao reči.«

  Tamat je navaljivala: »Kako mi stvarno mislimo da smo došli ovamo? Da li su hiljade ljudi sabijene u svemirski brod? Šta su oni jeli? Uzmite u obzir i probleme sa teretom. Takođe, uzmite u obzir ono što je rekla Jalin: strani svet ne mora odmah da

  bude gostoljubiv.«

  Pažljivo sam posmatrala Tamat pazeći da se ne nasmešim iz zahvalnosti ili glupog

  ponosa što ona ceni moj izveštaj.

  »Sigurno je da na njemu već mora postojati vazduh, voda i život, inače se uopšte

  ne bi mogao koristiti. Ali zašto bi taj život bio baš onaj gde ljudi mogu da žive? Zašto bi taj vazduh bio baš onaj koji oni mogu da dišu?»Zašto bi biljke i ribe uopšte bile jestive?«

  Međutim, što sam više posmatrala, sve više sam sumnjala da Tamat... pa eto, govori iz straha. Kao što ljudi brbljaju bez veze kada ne znaju neki odgovor, a ipak moraju da govore, same priče radi, ne bi li opravdali svoje prisustvo. Iz te vrste straha.

  Ona je pokrenula to pitanje jer je morala nešto energično da kaže. Tapiserija se zgodno našla pri ruci radi demonstracije onoga što je želela da kaže, a i da joj bude izgovor za elegantno paradiranje kroz kabinu.

  Samo je ponovila ono što sam ja rekla. Nastavila je ubedljivo da ponovlja kao da je

  to bila njena sopstvena ideja.

  Neliam je slegla ramenima: »Život je život. Vazduh je vazduh.«

  »Da li? Možda smo morali da budemo 'napravljeni' — ili 'ponovo napravljeni' — za

  ovaj naš svet?« I sada je Tamat morala nešto da izvuče iz toga. Skoro sam mogla da vidim kako se opušta i zateže. »Ako je to tako,
onda je jedino mesto gde smo mogli biti stvoreni UPRAVO OVDE.«

  U redu, pretpostavljam da neki ljudi moraju dobro da se napregnu da bi se istakli.

  Ali tada je uzela reč viša zapovednica, Šarla. Ona je bila u kasnijem srednjem dobu

  i, ako je gilda bila u posedu nekih konačnih tajni, onda ih je morala znati. Ali očigledno, nije ih bilo...

  »Znate«, otezala je, »taj me je obelisk oduvek zbunjivao zbog nečeg drugog. To je

  simbol svemirskog broda, zar ne? A gde je taj brod sad? Nešto tako jako da može da putuje između zvezda treba da traje generacijama posle spuštanja — uprkos kiši i rđi. A ipak ničeg nema.«

  Tamat se vratila i zauzela svoje mesto. Tokom sledećih nekoliko minuta, dok je Šarla izlagala, Tamat je mudro klimala glavom u želji da sve (izuzev, možda Neliam) ubedi da je značajno doprinela rađanju jedne potpuno originalne ideje...

  »Pitam se od kog je materijala bio sagrađen taj brod«, razmišljala je Šarla. »Mora

  da je bio od metala ili nečeg sličnog? Zamislite, za terenutak, da možemo da 119

  upregnemo neku divovsku ribu. Pretpostavite da joj na leđima sagradimo kabine, postavimo jarbole i izbušimo rupe na njenom telu. Zamislite da su brodovi bili slični tome — ne od drveta, već od metala.«

  »Da li su ti svemirski brodovi mogli nekako biti sagrađeni od žive materije? Da li su

  mogli da naprave naša tela od sebe samih, i tako se utroše?«

  »Imaš suviše bujnu maštu«, primetila je Neliam.

  »Eto, crna struja je ogromno živo biće — čiju prirodu ne razumemo. Suptilno i neizmerno. Zašto ne i Brod? Zamislite da je brod živo biće, koje nije nosilo ni posadu ni putnike — zato što je SAMO bilo sopstvena posada i putnici. Nešto božansko, izvan naše moći poimanja.« Šarla se sada već razmahala sopstvenim oduševljenjem. Glas joj

  je bio pun strahopoštovanja, odzvanjajući iskrenošću.

  »Ipak su ga ljudi napravili«?

  »Možda su ljudi napravili nešto veće od njih samih — što je onda proizvodilo nešto

  još veće: nešto živo, veličanstveno mudro i ono je napravilo brod. Ili ga, čak, rodilo.

 

‹ Prev