Galaksija izgubljenih

by Michael Coward

  "Ali nada još uvijek postoji?"

  "Da", rekao je Luden, lice mu se smrklo, izdalo malo osjećaja, osjećaja koji su tu otkad je Hedlanda nestala. "Mogli bi biti živi, Veeme - ali sam Bog zna gdje."

  9

  Troy ju je prvi ugledao. Jašući na Saratovim ramenima imao je prednost visine, vidokrug veći od onih na tlu. Podigao je ruku pokazujući, glas mu je bio prigušen ispod krpa koje su mu štitile lice od hladnoće.

  "Tamo! Zeleni sjaj. Vidim ga."

  Kennedy je s čela povorke rekao: "Gdje? Naprijed?"

  "Ne. Malo nadesno. Tako je. Sada ravno naprijed."

  "Hrana", rekao je Jukan. "Toplina i zaklon." Spotaknuo se kad je pokušao ubrzati korak, sudario se s Kennedyjem koji ga je uhvatio prije no što je pao.

  "Polako. Možemo bez slomljenih nogu."

  Thromb je uzdahnuo. "Hrana", ponovio je. "Brodske zalihe. Zalihe s drugih brodova. To si tražio, Kap?"

  "Ako su ovdje."

  "Sigurno su ovdje." Thromb je odbijao pomisliti na alternativu. "Brodovi su se sigurno spustili. Čak i ako su uništeni, sadrže stvari koje možemo iskoristiti. Pištolji nas mogu zagrijati kao i prije. A bit će hrane, toplih umaka, juha." Molećivo je dodao: "Zašto nismo pili snijeg? Otopili ga i pili toplog?"

  "Namirisali ste ga kad smo ga otopili u komori", podsjetio je Kennedy. "Zaudarao je po kiselini. U svakom slučaju, na ovoj temperaturi možemo duže bez vode nego bez hrane."

  "Da", rekao je kapetan. "Pretpostavljam. Jednostavno nisam razmišljao. Postaje tako vraški teško razmišljati." Otkinuo je komad leda s usta i gurnuo ga u usta. Bio je smrznut, ali će se otopiti i dati vlagu. Ali koliko čovjek može živjeti na vlastitim izlučevinama?

  "Ne dugo", rekao je Kennedy kad ga je pitao. "Ali je li to važno? Nemamo još puno za hodati."

  Ne puno, ali i kilometar će biti dovoljno daleko, metar. Prošlo je trinaest sati otkad su napustili olupinu i nijednom nisu stali. Marširali su poput robota, koncentrirani na okrutnu zbilju stavljanja noge pred nogu, rijetko razgovarali, hodali grbavim tlom, djelovali strano na svom putu poput srebrnih mjeseca.

  Sjaj se pojačao, delikatno blistanje gotovo izgubljeno pod sjajem smaragdnog mjeseca, približilo se i pojavilo kao golema ravnica okružena visokim stupovima čiji su vrhovi nosili parabolične posude, konkavne površine okrenute prema unutra i gore, koje su jarko blistale pod nebeskom svjetlošću. Zgrade su bile uredno poredane oko stupova, duge niske građevine koje su se širile prema vrhu, krovovi i zidovi od ravnih ploha postavljeni pod različitim kutovima, rubovi kristalizirani. Jedna, viša od ostalih, bila je nadvišena tornjem izduženih piramida, izbušena kugla na vrhu načičkana antenama.

  Sjaj je dolazilo iz zidova zgrada, stupova, same ravnice. Blagi zeleni sjaj koji je pomalo pulsirao poput otkucaja nekog primitivnog srca.

  Kennedy je stao i gledao neobično postrojenje. Nalazilo se na dnu velike, plitke doline; tanjur utisnut u grbavi teren, rubovi oštri kao da su rezani nožem. Niže dolje bilo je vegetacije, kržljava grmlja, gljiva, trokutasta lišća, stvari iskrivljenih grana i spirala, membrana koje su mogle biti lišće, trnja koje je na vrhu prolistalo. Bila je bujnija u blizini piste i prestajala stotinjak metara od zgrada, rub je bio oštar poput onoga na kojem je stajao.

  Saratov je pitao: "Jesi li to vidio, Kap? Kad smo padali?"

  "Da."

  "To je najčudnija pista koju sam vidio."

  "Tuđinska je", objasnio je Kennedy. "Poput svega u ovoj regiji."

  "Napuštena je", rekao je Thromb u čudu. "Ne vidim ni znaka života." Zaškiljio je i gledao. "Jesu li ono brodovi na pisti? Nisam siguran. Ne sliče brodovima, a ipak -"

  "Olupine", odgovorio je Kennedy. Pogled mu je bio oštriji nego kapetanov. "Predaleko je za procijeniti što su, ali toliko je jasno." Obratio se Troyu: "Možeš li sada hodati?"

  "Nema potrebe za time", progunđao je Saratov. "Mogu ja to."

  "Dovoljno si me nosio." Poslužitelj je skliznuo sa širokih ramena, stao i protegnuo se. "Meni se to čini ili je toplije nego prije?"

  "Toplije je", potvrdio je Kennedy. "Sigurno, vegetacija nam to govori. Vidite kako je bujnija prema zgradama? Moja je pretpostavka da puno topline dolazi s one piste."

  "Odlično." Jukan je protrljao ruke. "Idemo dolje. Bio sam na hladnoći dovoljno za cijeli život." Namrštio se na Kennedyjevo oklijevanje. "Idemo, zašto se zadržavamo? Ovo smo tražili, zar ne? Onda idemo."

  Saratov je tiho upitao: "Nešto ne štima, Kap?"

  "Ne znam." Kennedy se okrenuo i gledao put kojim su došli, pustoš smrznute zemlje. Opet je pogledao amfiteatar i rekao: "Toplo mjesto u divljini. Svjetlost i toplina, i više vegetacije nego što smo prije vidjeli. Da ste lokalni oblik života, kamo biste išli?"

  "Točno tamo gdje gledaš", odmah je rekao div. "Možda zato putem nismo ništa vidjeli. Očekuješ nevolje, Kap?"

  Na nepoznatom mjestu uvijek je trebalo očekivati nevolju i pripremiti se za nju, izbjeći ju ako je moguće. Ali nisu imali izbora. Vegetacija je okruživala dolinu i morali su ju prijeći. Mogli su samo poduzeti uobičajene mjere opreza.

  "Držite se blizu", rekao je Kennedy. "Pištolji neka vam budu spremni. Nema priče i tiho se krećite. Ne pucajte ako ne morate, ali ako budete morali, nemojte promašiti. I ne lutajte. Ako se razdvojimo, sastat ćemo se kod zgrade s tornjem."

  Poveo ih je niz padinu, pažljivo je hodao i pogledom pretraživao svaki centimetar terena ispred i sa strana. Tlo je s povećanjem topline postalo mekanije, posuda je služila kao toplinska klopka koja je zadržavala temperaturu. Došao je do prvog raslinja, niskog, oskudnog, krhkog pod nogama. Kako su napredovali postajalo je sve više, do koljena, struka, uskoro je bilo više od njih. Pratio je nešto što je sličilo putu i napustio ga kad je skrenuo ulijevo. Zavinuta grana zapela mu je za ruku, poderala odjeću, ali nije došla do kože. Skupina gljiva naglo je ispustila prah, a on je povikao upozorenje.

  "Zadržite dah. Trčite!"

  Iza je čuo uzdahe ostalih, Jukanov kašalj, hroptaj i pljuvanje dok se borio isprazniti pluća od kisele prašine.

  Saratov ga je podigao i potrčao do Kennedyja koji je stajao iza gomile paprati koja je podsjećala na uzorak fine čipke.

  "Je li dobro?"

  "Udisao je kad si viknuo, Kap." Div je pljesnuo kockara po leđima. "Mislim da nije puno udahnuo."

  Jukan je opet zakašljao i ustao brišući usta. "Kao da sam udisao slomljeno staklo", požalio se. "Poput udisanja kiseline."

  "Upozorio sam vas da budete oprezni", prasnuo je Kennedy. "Drži neku krpu preko usta. Ostali učinite isto." Mrko je pogledao Troya. "Što je s tobom?"

  "Vrućina." Poslužitelj je povukao odjeću oko grla. Oznojio se. "Možemo li se skinuti?"

  "Ne." Kennedy je pružio ruku i pokazao poderotinu na rukavu. "Odjeća nas donekle štiti. Dobro ste, kapetane?"

  "Da, jesam." Kao Troy, čovjek se znojio, i od slabosti i od vrućine koja je bila žestoki kontrast hladnoći s kojom su se tako dugo borili. A vrućina je predstavljala još jednu opasnost: Kennedy je već mogao osjetiti rastuću tromost.

  Rekao je: "Svi smo umorni, ali ovo nije mjesto za odmor. Odmarat ćemo se kad dođemo do piste. Držite se zajedno i budite oprezni."

  Vegetacija je postala još gušća, činilo se kao da trnje i kuke posežu kako bi zgrabili odjeću, vijugave loze hvatale su noge, listovi paprati prašili su ruke i lica. Zemlja pod nogama postala je nevidljiva, skrivena od svjetlosti rastućim stvarima. Kennedy je zastao kad je došao do otvorenog dijela.

  Jukan se, spuštene glave, zabio u njega.

  "Što je sada?" pitao je kockar.

  "Kap?" Saratov je došao naprijed s mjesta gdje je čuvao začelje. Pomirisao je, namrštio se zbog suhog pljesnivog zadaha. "Nešto nije u redu?"

  Kennedy nije odgovorio, promatrao je čistinu. Bila je savršeno okrugla, tlo je bilo lišeno vegetacije, lagano se spuštalo prema plitkom središtu. Minijaturni amfiteatar smješten u većoj posudi koja je sadržavala pistu. Otvoren prostor koji je čovjek lako mogao prehodati, životinja pretrčati. Područje koje je vabilo mogućnošću lakog napretka. Previš
e vabilo.

  "Natrag", zapovjedio je Kennedy. "Obići ćemo u širokom luku."

  "K vragu i s tim." Jukan je bio umoran i nestrpljiv. "Idemo do te piste."

  Prije no što ga je Kennedy uspio zaustaviti bio je na otvorenom, hodao je lagodno, bezbrižno, pištolj mu je labavo visio u ruci. Prošao je četvrtinu puta, malo više - i zavrištao kad se divovska pandža zatvorila oko njegova struka.

  Potjecala je od stvorenja koje je iskočilo iz zemlje, noćna mora pandži, trnja i gumenastih pipaka. Vrebalo je ispod, čekalo je signal za prilaženje plijena i žestoko napalo, zasljepljujućom brzinom.

  Kennedy je čuo urlik, lomljenje kostiju, deranje odjeće i mesa i pucanj prije no što je kockareva krv pala na tlo.

  U blistavom sjaju Dionea vidio je kako se pandža pruža prema njemu, drugu kako se nadnosi nad divovu glavu.

  "Penza!"

  Saratov ju je raznio, pogodio je zglob tako da je trzajući se pala na zemlju. Opet je pucao, njegov se pucanj stopio s Kennedyjevim tako da su zvučali kao jedan. Dvije zrake sirove energije sastale su se u vatrenom ognju. Stvorenje je bilo oprljeno, ispuštalo je smrdljivu tekućinu i ustalo iz svog skrovišta u punoj stravičnosti naspram neba.

  Njegova žestina bila je nevjerojatna. Oprljeno, djelomično spaljeno, umiruće, krenulo je u napad. Treći se pištolj pridružio, četvrti, Thromb je pucao s hladnom odlučnošću, Troy očajničkom mahnitošću. Zvuk oružja uzdigao se poput grmljavine.

  "Bože!" Troy je potresen zurio u tinjajuću, trzavu gomilu. "Što je, do vraga, to?"

  "Nešto što možda ima par." Kennedy je ustuknuo od još uvijek trzavih pipaka.

  Mravojed, pomislio je. Pauk iz skrivenog prolaza. Stvor koji je evoluirao na ovom svijetu kako bi bio postavljen, možda, za čuvara piste. "Smrad može privući druge. Idemo prije no što dođu."

  "Jukan?"

  "Mrtav. Vidjeli ste kako umire. Čuli ste ga." Kennedy je položio ruku na poslužiteljevo rame i protresao ga. "Sam si je kriv. Upozorio sam ga da bude oprezan. Ako mu se ne želiš pridružiti, pazi kud hodaš."

  "Umrijeti na takav način!" Troy je otupio od šoka. "Jednu sekundu je živ, nestrpljiv doći do cilja. Drugu -" Zadrhtao je. "Čuo sam kako vrišti. Čuo sam lomljenje njegove kičme i vidio

  Pucanje kostiju, trganje unutarnjih organa, potoke krvi i tjelesnih tekućina. Ali smrt je barem bila brza.

  Kennedy je opet zamahnuo prema poslužiteljevu obrazu, prsti su ostavili crvene tragove.

  Hladno je rekao: "Dođi k sebi, čovječe. Znao si da ovo nije izlet. Saberi se i brišimo odavde prije no što ta stvar privuče društvo."

  "Već je ovdje." Thromb je šutnuo nešto što je šuškalo i pucketalo. "Zemlja ih je puna."

  Strvinari privučeni smrću i gladni lakog obroka. Jedan je smrskan pod Kennedyjevom čizmom dok je vodio natrag u vegetaciju, dalje od čistine. Nije gledao dolje, umjesto toga koncentrirao se na visoku vegetaciju kroz koju su se kretali. Drugi oblici života mogli bi živjeti u visokoj paprati, druge žive zamke postavljene kako bi odbile neželjene posjetitelje od piste.

  Saratov je rekao: "Pištolji su napravili puno buke, Kap."

  "Znam."

  "Ako u onim zgradama ima nekoga znat će da dolazimo."

  "To također znam." Kennedy je stao i osluhnuo. "Možeš li što god čuti?"

  Div se ukočio, a onda zatresao glavom. "Ne."

  "Ja mogu." Troy je nervozno podigao pištolj. "Dolazi odande." Pokazao je oružjem. "S mjesta gdje je Jukan umro."

  "Živci", rekao je Saratov. "Pričinjavaju ti se stvari."

  "Meni ne", prasnuo je Kennedy. "Budi tiho i slušaj."

  Neko su vrijeme stajali, napeti, i čuli blago šuštanje. Pod blistavim srebrnim mjesecom pomaknula se visoka paprat i pukla u oblaku prašine. Nalazila se s lijeve strane čistine na kojoj su ubili zvijer. Dok su gledali skupina zapetljanih spirala se zatresla i proizvela suho klackanje kad su se sudarile.

  "Nešto veliko", rekao je div tiho. "I ide ovamo. Traži besplatnu klopu, Kap?"

  "Mislim da ne, strvinari su obično mali. Stvor te veličine sigurno je grabežljivac."

  "Ima ih više", prošaputao je Thromb. Gledao je prema rubinskom mjesecu. "Tamo, vidite?"

  Kennedy je pogledom pratio njegov ispruženi prst. Okrugli disk imao je otkinut mali luk na donjem rubu. Dok je gledao nestao je kako bi ga zamijenio srp, krnji stožac.

  "Podigni Troya", prošaptao je. "Neka ti stane na ramena, Penza." Poslužitelju je rekao: "Reci nam što vidiš."

  "Ništa", rekao je čovjek. "Komad tame i to je sve. Ne mogu razaznati detalje."

  "A drugi?"

  "Isto." Troy se stresao kad je nešto proizvelo usisavajući zvuk. "Veliko je i blizu. Preveliko i vraški preblizu. Spusti me." Obrisao je lice kad ga je Saratov postavio na noge. "Moramo nestati odavde. Ako su to isti stvorovi koji su ubili Jukana, nemamo šanse."

  Kennedy se borio s nagonom da pobjegne. Stajao je, razmišljao, odvagivao mogućnosti. Rekao je: "Idemo između njih i u krug. Možda ih je privukla buka koju smo izazvali ili smrt zvijeri. Ako je tako, neće nas dirati. Ako nije, nećemo učiniti očito. Možda nas drugi čeka ispred, a ne želimo naletjeti na njega. Za mnom."

  Nije im dao vremena za razmišljanje. Poput sjene je poveo put kroz masu raslinja, klizio je pored prašinarske paprati, oslobađao se kuka, loza i zavinutog trnja.

  Pred njima se otvorio široki put, iz polomljene vegetacije cijedio se sok, tlo je bilo izorano pandžama. Na trenutak je zastao, a onda potrčao njime, naglo skrenuo i otvorio put u gustom raslinju. Zeleni sjaj piste bio mu je s lijeve strane i krenuo je prema njemu, sada je jurio, ovisio je o oštrim očima i sreći koja će ih pronijeti pored opasnosti. Oklijevanje bi rezultiralo neželjenom pažnjom. Sigurnost je ležala iza biljaka na čistini koju je primijetio oko zgrada.

  "Kap!"

  Saratov je pao. Ustao i počistio tanke grančice s ruku i nogu. Iznad njega se nešto kretalo samo da bi isparilo u plamenom oblaku kad je Kennedy pucao iz Dionea. Thromb je povikao, pucao, grmljavina njegovog pucnja nadjačala je Troyev mahniti krik.

  "Stabla! Proklete stvari su posvuda oko nas!"

  Veličine čovjekove glave, trnoviti, vitkih nogu, visjeli su na tankim lozama, čeljusti su klackale poput kastanjeta. Gorjeli su dok su četvorica muškaraca trčala i pucala, jarke zrake energije osvjetljavale su tminu. Ispred je ležao zeleni sjaj, jači, pulsiranje je bilo naglašenije sada kada su bili bliže.

  "Zajedno", povikao je Kennedy. "Pucajmo zajedno. Spalimo ih s puta."

  Loze su nestale, tijela su se dimila i padala, raslinje se pretvorilo u hrpice prašine. Zajedno su izbili na čistinu i mrko zurili u ono što ih je čekalo.

  "Pakao", rekao je Saratov. "Odbor za doček."

  10

  Bila su tri, visoka dva i pol metra, krnji stošci načičkani dugim pipcima s hvataljkama i raznim završecima. Baze su im klizile dva centimetra od tla preko kojeg su klizali konstantnom brzinom. Nisu obraćali pažnju na četvoricu ljudi, kretali su se prema rubu vegetacije, biljke duž njega pretvarale su se u prah pred razmahanim pipcima.

  Bilo ih je s još jedne strane. A još dalje prsten zlatnih stožaca koji su sjali zeleno u treperavoj svjetlosti.

  "Roboti", rekao je Kennedy. "Vrtlarski strojevi čija je svrha držati vegetaciju na rastojanju. Ali zašto nema čuvara? Ako su stvorovi u onoj džungli bili postavljeni da zadrže neželjene posjetitelje, zašto nema čuvara na čistini?"

  "Oni su čuvari." Saratov je pokazao mjesto gdje je jedan bio zaokupljen poznatim mrskim oblikom. Pipak se ispružio, zatvorio i bacio smrvljenog stvora na tlo. Kad je baza prešla preko njega, nestao je u oblaku prašine. "Bolje od ograde. Osiguravaju da nikakva biljka ne može rasti i stvor preživjeti. Stvorovi su se sigurno naučili držati podalje."

  Thromb je rekao:"Primijetili su nas. Dolaze ovamo."

  "Nisu to samo vrtlarski roboti, Kap." Saratov, čiji je inženjerski interes probuđen, gledao je kako par klizi prema mjestu gdje su stajali. "Vidite one dodatke? Dizajnirani su kao multinamjenski uređaji. Sigurno u sebi imaju neki oblik antigravitacijskog pogona koji i
h čini mobilnima.. Želio bih rastaviti jednoga da vidim što ih pokreće."

  "Ne sada, Penza." Roboti su dolazili preblizu i Kennedy je pretpostavio da stoje u zabranjenom području. "Na pisti bi ih trebalo biti još i možda nas oni neće smatrati uljezima koje treba likvidirati."

  Poveo ih je prema najbližim zgradama. Bile su poput hangara, stupovi su se uzdizali visoko poput nebodera, otvoren dio piste velik poput parka. Drugi su detalji postali uočljivi. Oko piste, postavljene na jednakim razmacima, s masivnih postolja uzdizale su se veličanstvene spirale, debeli navoji zlatnog metala okruživali su prostor dovoljno velik da primi brod.

  Saratov je veselo rekao: "Ovo nije obična svemirska luka, Kap. Ono su energetske zavojnice koliko ja znam, a oni stupovi su potpornji nekog signalnog mehanizma. Ona zgrada s tornjem sigurno je kontrola, ali čemu tolike antene?"

  Pitanja koja su morala čekati odgovor. Kad su stigli na rub piste, Thromb je počeo zuriti u olupine brodova.

  "Gledajte!" Podigao je ruku i pokazao. "Ono je sigurno tegljač Duay sustava. Ono je moglo doći samo s Tranga. Ono je Newman šatl - a ono?" Namrštio se. "Ne prepoznajem tip."

  Bila je to stvar od krila, ispupčenja, dugih motki, zbijenih ovala, sve od sjajnog crnog metala. Tuđinski brod iz, možda, još nekog tuđinskog svemira. Roboti su se sakupili oko njega, mali plamičci sukljali iz njihovih pipaka, komadići metala otpadali su da bi bili odneseni od strane drugih zlatnih stožaca. Linija zlatnih robota vodila je do ogromne rupe iz koje je dolazio pulsirajući zeleni sjaj.

  "Odmaknite se od njega", upozorio je Kennedy kad je znatiželjni Saratov počeo hodati prema njemu. "Ta je rupa živa od sirove energije. To je sigurno neka vrsta pretvarača. Način za pretvaranje otpada u korisnu energiju." Pogledao je pistu. Svaki je brod oko sebe imao robote, neki su sada bili samo goli kosturi, drugi su imali trup, ali je metal u sebi imao ogromne rupe. Jedan, manje oštećen od ostalih, stajao je blizu onog sa zagonetnim zavojnicama.

  "Wankle!" rekao je Thromb. "Boga mi, to je Wankle.

  Sličio je lubenici koja je ispuštena s velike visine, dno je bilo spljošteno, trup išaran napuknućima, komore otvorene, s ogromnom rupom na jednoj strani. Kad su mu se približili, Kennedy je proučio tlo. Pista je bila blijedozelena, tvrda poput dijamanta, neoštećena i neo-grebena nečim što je sigurno bio stravičan udar. Pogledao je zavojnicu, brod, pokušavajući prosuditi što se najvjerojatnije dogodilo, prisjećajući se. Brod, izvan kontrole, ponire prema pisti. Što ga je natjeralo da se spusti tu umjesto da se zabije u neku zgradu ili toranj? Je li neka sila izlazila iz zavojnice kako bi zarobila i navodila brod? Ista sila, možda, koja ih je zgrabila iz normalnog svemira?