Galaksija izgubljenih

by Michael Coward

  Zheltyana, tajanstvena, drevna rasa koja je diljem galaksije ostavila artefakte. Inteligentna bića koja su putovala svemirom puno prije no što je čovjek izašao iz mora. Procvjetala je i nestala bez nekog očitog razloga. Njihov je zagonetni simbol predstavljao izazov koji nijedan planetarni ili međuzvjezdani arheolog nije uspio riješiti.

  Jesu li otišli u druge dimenzije? Potječu li iz drugog svemira? Jesu li evoluirali u novi i nepretpostavljeni oblik života? Pitanja na koja nitko nije mogao odgovoriti.

  Thromb je tupo rekao: "Već sam vidio taj znak. Na nekoj staroj grnčariji u muzeju na Aadopolisu. I opet na čeliku pronađenom pored svemirske luke u Weemu. Drevni Znak.

  Znam čovjeka koji ga je nosio oko vrata na medaljonu. Kleo se da mu donosi sreću. Možda -" Zastao je i zatresao glavom. "Ne, to je nemoguće. Ne može biti trgovine između ovog mjesta i našeg vlastitog svemira. Ali ako je ima?"

  "Mogli bismo otputovati", rekao je Troy. "Kupiti kartu." Glas mu je bio sarkastičan, pun gorčine. "Snovi.

  Nikad nećemo otići odavde. Kad hrana nestane, voda, onda ćemo i mi također nestati. Čemu se zavaravati?"

  "Još nismo pobijeđeni", rekao je Kennedy. Skrenuo je pogled sa simbola, poželio da ima kameru, uređaje za snimanje, neki način za određivanje starosti građevine. Bacio je pogled na tuđinski brod, sada samo gomilu polomljenih ploča, praznu ljušturu koja je nekoć mogla tako puno toga reći. Je li pripadala ovom svemiru ili je, poput njih, oteta iz drugog svemira? Ali nagađanje je bilo nevažno; prva je bila potreba za preživljavanjem.

  "Naći ćemo sobu u zgradi i udobno se smjestiti", odlučio je. "Ti se pobrini za hranu, Troy. Rastegni ono što imamo koliko god možeš. Možda uspijemo još nešto donijeti s broda.

  Pazite na robote, kapetane. Možda rade po uzorku. Možda odlaze na punjenje. Ako nam daju šansu, moramo je iskoristiti."

  Poveo ih je u zgradu i zastao kad je čuo eksplozivnu psovku Saratova.

  "Ti prokleti roboti! Jedan je ovdje!"

  Glatko je klizio podom, čistio, pratio godinama staru direktivu. Dok su hodali prema sobi u koju su spremili zalihe, robot ih je pratio uzdignutih pipaka.

  Troy je sa strahom rekao: "Prati nas."

  "Ne nas", rekao je Kennedy. "Želi ući u onu sobu. Možda može osjetiti da tamo ima prljavštine i želi je se riješiti."

  "Naša hrana i voda", zagrmio je Saratov. "Ne možemo raditi dok je tu, Kap. Kako ćemo ga se riješiti?"

  "Jednostavno." Kennedy je posegnuo u paket i izvadio koncentrat. Smrvio ga i prosuo ispred robota na putu prema otvorenim vratima. Pratio je trag, hrana je nestajala pod njegovim podnožjem. Kennedy ga je izveo van, bacio koncentrat u širokom luku i vratio se kad je robot otišao.

  "Zgodno." Saratov se divio lakom rješenju. "Poput psa. Volio bih da jednog odnesemo natrag sa sobom, Kap. Profesoru bi se sviđao. Možda bi ga mogao izdresirati i upotrijebiti na Mordainu. Chemile je ponekad vraški neuredan." Probudio se iz sanjarenja. "Mordain", rekao je. "Pitam se gdje je sada?"

  "Čeka nas."

  "Misliš, Kap?"

  "Siguran sam u to. Što bi ti učinio, Penza, da su profesor i Veem nestali poput nas? Zar bi jednostavno otišao? Otpisao ih kao mrtve? Naravno da ne bi. Učinio bi sve što je u tvojoj moći da ih spasiš." Kennedy je kroz otvorena vrata pogledao tuđinsko nebo. "Moja je pretpostavka da su tamo negdje gore. U našem svemiru u blizini mjesta na kojem smo nestali. Nadajmo se da neće doći preblizu."

  "Mogu bez onoga kroz što smo mi prošli", priznao je Saratov. "Mislim da profesor to ne bi mogao podnijeti i siguran sam da Veem ne bi."

  "Mogli bi", rekao je Kennedy. "Kad bi morali. Ali ako Mordain prođe poput nas, bit će olupina. To neće nikome napraviti ništa dobra. Kad bismo ih barem mogli upozoriti, reći im što smo otkrili. Sam znamen Zheltyane bio bi vrijedna informacija. Činjenica što je na ovoj zgradi. Slučajnost, možda, ali ne mora biti." Zatresao je glavom prisjetivši se puno važnijih potreba. "Pa, nema veze. Ekipi stručnjaka trebalo bi desetljeće za temeljito istraživanje ovog mjesta. Više od desetljeća, cijeli život. Mi to nemamo."

  Imali su, možda, dva tjedna, bio je uvjeren Troy.

  "Možemo izgladnjeti," rekao je, "ali na ovoj vrućini ne možemo dugo bez vode. Bez obzira kako smanjili porcije, neće trajati duže od nekoliko dana. Manje ako želite ostati aktivni. Jeste li ikad radili na toplom svijetu?"

  "Da", rekao je Kennedy. "Penza također."

  "Onda znate o čemu pričam. Znam da kapetan zna. Na ovoj vrućini trebat ćemo najmanje litru dnevno. Četvorica nas je, četiri litre dnevno. Imamo trideset. Smanjite porcije, dodajte nekoliko dana mučenja, recimo četrnaest. I to je gornji limit. Ako naporno radite, litra neće biti dovoljna. Uspjet ćete, ali ćete dehidrirati i umrijeti. Svi ćete tako završiti", dodao je. "Dva tjedna maksimum - a onda zavjesa."

  "Možda uspijemo doći do još." Thromb se namrštio od razmišljanja. "Onaj trik koji ste izveli s robotom. Možemo učiniti isto s onima, oko broda. Pobacati nešto koncentrata i, dok su zaposleni, ušuljati se i napuniti još vrećica."

  "Možemo probati." Saratov je već osjećao rastuću žeđ. Mašta, rekao si je, ali njegove su usne i usta bili suhi. "Još bolje, mogli bismo im izbaciti smeće da ga pokupe. Morali bi ga nositi do rupe. Ako ga bacimo dovoljno, imat ćemo praznu pistu."

  Šansa da se dođe do još opreme, alata, stvari previđenih u žurbi. Bilo je vrijedno rizika.

  Kennedy je poveo van. Brod je ležao ispod jedne od divovskih zavojnica, i kad je izašao iz zgrade velika zavojnica počela je ispuštati tihi, vibrirajući šum. Postao je jači, nepodnošljiv za slušanje, i penjao se više po skali do kraljevstava nečujnosti. Svjetlost je počela treperiti iznad zakrivljenog metala, smaragdni sjaj koji je prerastao u jarki plamen.

  "Dolje!" viknuo je Kennedy. "Svi, dolje!"

  Dok je padao na tlo zavojnica je proizvela kucaj, oštar zvuk kao da se u nju zabio tvrd predmet i brod je lebdio iznad okruglog područja u središtu.

  Bio je to onaj koji su prije vidjeli, poliedar načičkan krnjim stošcima, išaran prugama iskričave zelene vatre, malo je propao, uz trzaj povećao visinu, naglo se uspeo i nestao. Svjetlost je nestala sa zavojnice. Vratila se mrtva tišina.

  "Taj brod." Thromb je zurio u mjesto gdje je nestao. "To je onaj koji je razorio Hedlandu."

  "Taj ili njemu sličan." Kennedy je pogledao stupove, parabolične posude. "Jesi li vidio jesu li se pokrenule, Penza?"

  "Nisu, Kap. Gledao sam."

  "Ali otkuda je došao?" Thromb je još uvijek gledao nebo. Svjetlost iz rupe obasjavala mu je lice, naglašavala ispijenost obraza i duboke bore oko usta i očiju. "Jednu sekundu nije bilo ničega, sljedeću je bio ovdje."

  "Ovo mi se ne sviđa." Troy je bio nervozan, brisao je znoj koji mu je natopio lice. "Što god da je u tom brodu, ne voli nas. To znamo. Ako upravljaju ovim mjestom i vide nas, mrtvi smo."

  "Ne i nismo", prasnuo je Kennedy. "Što ti misliš o tome, Penza?"

  "Energetska zavojnica", rekao je zamišljeno Saratov. "Bio sam u pravu, Kap. Ta je stvar ispunjena s toliko energije da o tome ne želim ni misliti. Ne kad sam ovako blizu. A ipak, bilo je jako malo topline, što znači da sigurno postoji neka vrsta zaštitnih polja. No, u tom slučaju, kako su usmjerene? Zavojnice, naravno. Sigurno emitiraju neku vrstu energetskog vrtloga, možda rezonanciju podešenu prema udaljenom izvoru. Kap?"

  "Sigurno je jasno da je cijelo postrojenje ne samo pista nego i neka vrsta transportnog uređaja. Ali ne mislim da su ga sagradili oni koji koriste zelene brodove. Brod kojeg smo vidjeli bio je previše hirovit za to. Ponirao je i zanosio se kao da je u potpunosti izvan kontrole. Drugačiji osjećaj za vrijeme ili vizualni uzorak može biti uzrok."

  "Ili kašnjenje uzrokovano tranzicijskim šokom", predložio je Thromb. "Otkud god došao, putovanje je bilo brzo. Gotovo trenutno. Sigurno bi došlo do malog kašnjenja prije no što bi se pilot mogao orijentirati."

  Kennedy je kimnuo i ustao. Zamišljeno je zurio u brušenu kuglu, gomilu antena.

  "Brod je prošao prilično blizu tornja. Moguće je da je on, ili drugi nalik njemu, udario
jednu od antena. U tom slučaju -" Zastao je razmišljajući.

  "Meni nije jasno zašto je napao Hedlandu", rekao je Thromb. "Bili smo bespomoćni, olupina; to su sigurno vidjeli. Čemu uništiti brod?"

  "Zašto čovjek ubije kukca?" Kennedy je slegnuo ramenima, glas mu je bio ironičan.

  "Ne može ozlijediti čovjeka, ali on ga ipak ubije. Nismo bili na pravom mjestu. Olupina na pisti je jedna stvar; roboti se pobrinu za nju. Tamo vani je druga stvar. Mogli su nas smatrati izvorom potencijalne prijetnje. Nečim što ne pripada."

  "Na ovaj svijet, definitivno", priznao je kapetan. "Ali jesu li? Je li ovo njihov matični planet?"

  "Mogao bi biti. Onaj je brod nekamo išao, možda do druge piste na drugoj strani ovog svijeta, ili do grada. Mogli bi postojati, vidjeli smo samo djelić planeta. Ili možda ovu pistu smatraju privatnim vlasništvom i stranci nisu dobrodošli." Kennedy se namrštio, nervozan; previše je pitanja ostajalo bez odgovora. Ali na barem jedno se moglo odgovoriti. "Provjeri one antene, Penza. Vidi možeš li pronaći neku koja je oštećena. Ti također, Troy, i vi, kapetane. Vidite li išta?"

  Saratov je zaškiljio i gledao. "Mislim da je tamo, Kap. Broji od dna. Sedma. Duga. Vidiš?"

  Kennedy se pomaknuo u stranu i zakoračio unatrag kako bi bolje vidio. Svjetlost je bila loša, antene su se slabo nazirale prema nebu. Opet se pomaknuo, pokušavajući ih svrstati sa zelenim mjesecom.

  "U pravu si, Penza. Vidiš li je, Troy? Kapetane? Sedma odozdo, treća od podnožja kugle iznad vrata. Malo je svinuta." Spustio je pogled i proučavao toranj. "Kad bismo se samo mogli popeti gore, bolje pogledati. Trebamo nekakvo povećalo. Idemo vidjeti ima li na brodu kakvih leća."

  "I vode", podsjetio je Troy. "Ne zaboravite vodu."

  Ali zakasnili su. Vode nije bilo, prolivena je iz potrganih spremnika. Roboti su bili posvuda.

  12

  Saratov je zastenjao, mišići su mu se napeli dok je svom težinom gurao velika vrata, nacerio se kad su se s treskom zatvorila. Svjetla s krova razbijala su tamu blijedom bjelinom, odmor od vječne zelene.

  "To je to, Kap. Zatvoreni smo, ali su oni roboti zato vani. K vragu, otkud su došli?"

  "S drugih brodova", rekao je Kennedy. "Wankle je bio opasnost. Bio je preblizu zavojnici i morao je biti uklonjen."

  Saratov se namrštio. "Zapovjeđeno im je da dođu? Kap! To znači da negdje postoji kontrola!"

  "Automatska. Kompjutorizirana poput robota, ostatka ovog postrojenja. Ovdje nema ljudi, Penza, i nikakvog inteligentnog oblika života. Da postoji kontaktirao bi nas, ili da nas ubije ili spasi. Čak i da nas prouči. Znamo da se to nije dogodilo. Samo strojevi mogu biti tako neznatiželjni."

  Kennedy je pogledao oko sebe. U sobi u koju su spremili zalihe, kapetan i Troy su bili zaposleni njihovim slaganjem. Ostala su vrata bila otvorena, divova snaga je to učinila. Većina je imala samo namještaj, stolove, police, blistave sfere koje su mogle biti karte, ugravirane karte i zagonetne popise brojki urezane u metalne ploče zavarene na zid. Iz jedne je izlazila široka spirala koja se uzdizala, rampa blagog nagiba s malim naborima. Druga je sadržavala model zgrade u kojoj su se nalazili.

  Kennedy ga je proučio. Bio je izrađen od nekog prozirnog materijala koji je otkrivao unutrašnjost, sobe, prolaze i spiralne rampe označene raznim bojama: crvenom, plavom, žutom, narančastom, crnom. Na gornjim razinama nalazili su se zagonetno poredani strojevi, tanki vodiči pružali su se od tornja do brušene kugle. Minijaturne antene izgledale su poput čuperaka kose. Ispred se nalazila gomila dugmadi označena neobičnim simbolima. Krov zgrade bio je okrugla bezlična hemisfera.

  "Glavna kontrola?" Saratov se namrštio kad ju je pogledao. Model je bio postavljen na stol visok metar i pol. Nije bilo stolaca niti klupa. "Ne", odlučio je. "To je prije maketa. Kap?"

  Kennedy je pritisnuo neko dugme. Jedna antena obasjala se rubinskim sjajem, tanka zraka svjetlosti koja je padala na krov. Pojavio se disk, označen novim neobičnim simbolima. Pokušao je s drugim, trećim, svaki je put dobio isti ishod.

  "Oznake nisu iste", rekao je Saratov. Pritisnuo je još jedno dugme. "Pogledaj ovo. A sada ovo." Pritisnuo je drugo. "Vidiš?"

  "Koordinate", rekao je Kennedy.

  "Što?"

  "Zamisli da si kapetan. Spustio si se, i dok se tvoj brod sređuje ili istovaruje, ti si došao ovamo. Možda predati izvješće, ili saznati stanje na raznim tržištima. Možda postoji još ovakvih mjesta. Koristili bi sobe kako bi sjeli, razgovarali, možda dogovarali razne poslove. Želiš osvježiti sjećanje ili saznati točan položaj nekog mjesta. Ne znaš kako doći do njega, ali znaš njegovo ime. Onda pritisneš pravo dugme i informacija je projicirana na zidu."

  "Čekaj malo"; pobunio se Saratov. "Pričaš kao da su ljudi."

  "Mogli su biti", rekao je Kennedy zamišljeno. "Ali to nije važno. Bez obzira kako izgledali, ponašali bi se na predvidljiv način. Svemirske luke nisu građene iz vica. Brodovi ne putuju bez veze. A svjetovi koji posjeduju znanje svemirskog leta uvijek ga koriste za trgovinu. Mislim da je ova cijela instalacija neka vrsta postaje. Svaka od onih antena usmjerena je prema drugoj luci, možda istoj poput ove. Brodovi putuju između njih koristeći one zavojnice kao što smo vidjeli. Vrsta prijenosa materije, možda, i u cijelosti automatizirana."

  Saratov se namrštio i razmišljao. Imao je ograničenu maštu, nedostajao mu je Kennedyjev instinkt, ali njegov inženjerski mozak mogao je dodati detalje kad je slika zamišljena.

  Mreža komunikacijskih točaka među kojima se brodovi mogu kretati. Skladišta za čuvanje tereta, trgovinu, postrojenja za održavanje. Statična mjesta postavljena na razne svjetove. Bilo bi neophodno postojanje lokalnih načina transporta putnika, ako ih je bilo, možda bi trebalo i desetak presjedanja do željenog odredišta, ali sustav bi funkcionirao.

  Bio bi različit od onoga koji je znao, u kojem su brodovi mogli ići do bilo kojeg željenog dijela svijeta, ali funkcionirao bi.

  Zapanjeno je rekao: "Ali tko ga je izgradio, Kap? Sustav, mislim? Zheltyana?"

  "Njihov je simbol iznad vrata", podsjetio je Kennedy. "Možda su ga izgradili, ali ako jesu, to je sigurno bilo jako, jako davno. Ili je ovaj svijet možda na rubu sustava. Praktički napušteno mjesto, korišteno samo od broda koji smo vidjeli." Zastao je, sanjareći, razmišljajući o ogromnoj civilizaciji koja je ovdje sigurno postojala, možda još uvijek postoji na drugim svjetovima ovog tuđinskog svemira. Je li ovo dom drevne rase? Potječu li odavde, a kasnije su dolutali u njegov vlastiti svemir? Ili je slučaj obrnut?

  Saratov je pritisnuo još dugmadi. Rekao je: "Možda pronađemo oštećenu, Kap.

  Saznamo kamo vodi. Da vidimo; bila je sedma odozdo i treća sa strane duž središta vrata." Svjetlosni diskovi u brzom su slijedu osvjetljavali zid. Deseci, stotine. Brzo su treperili kad je pritisnuo dugmad, gledao je osvijetljene vrhove antena. "Tamo!" Opet je pritisnuo dugme. "Antena svijetli, ali nema diska."

  "Da vidim." Kennedy je pritisnuo pravokutnu pločicu. Svjetlost je zasvijetlila iz poda i nestala kad ju je opet pritisnuo. Druga i blistavi diskovi su utonuli u tamu. "Pritisni opet to dugme, Penza."

  Zid je ostao crn.

  "Ono pored njega, antene, mislim." Kennedy je kimnuo na poznate svjetlosne uzorke. Opet je pritisnuo pločicu. "Još jednom, Penza."

  "Još uvijek ništa." Div je zagunđao. "Zašto ne, Kap?"

  "Nije usmjeren. Signal koji emitira ne dolazi do pravog odredišta. Da postrojenje funkcionira kako treba, inženjeri bi ju dosada popravili. Još jedan pokazatelj da su ovo mjesto napustili oni koji su ga izgradili."

  Kennedy je pogledao maketu, intuitivni zaključci ubrzavali su logičke procese, činjenice su se slagale u teoriju. Mentalno je vizualizirao signal koji odlazi u svemir, zraku koja više nije imala određenu kontaktnu točku.

  Upotrijebljene sile sigurno su ogromne, djeluju u sferi nemogućoj u njegovu vlastitom svemiru gdje važe drugi prirodni zakoni. Zraka doseže, kida, najvjerojatnije, samo tkivo ovog tuđinskog svemira.

  Rekao je: "Gledamo razlog nestanka onih brodova, Penza. Razlog zašto je Hedlanda odvučena u ovaj svemir. Kriva je ona potrgana antena.
Zato smo stigli iznad luke."

  "Dovučeni smo silom koja prebacuje brodove s jednog kraja ovog sustava na drugi." Saratov se namrštio. "Ali što je s tuđinskim brodom na pisti? Olupinom. Taj nikako nije došao iz našeg svemira."

  "Možda ta zraka prolazi kroz više svemira", predložio je Kennedy. "Ili je to možda lokalni brod koji se ulovio u zraku. To može biti uobičajena nesreća, bilo što. Glavna je stvar da znamo što je uzrok pukotine i da nešto možemo učiniti u vezi toga."

  "Uništiti antenu", rekao je Saratov polagano. "Ali kako, Kap? Ne možemo se popeti po tornju, a čak i da možemo, bilo bi samoubojstvo prići blizu. Te stvari sigurno imaju strahovitu energiju. Sama radijacija bi nas ubila prije no što bismo stigli do nje."

  "Postoji drugi način." Kennedy je pokazao maketu. "Kontrola je sigurno na gornjim razinama. Morat ćemo pronaći vodič i presjeći ga. Ako to ne uspijemo učiniti, morat ćemo pronaći neki način da ju uništimo."

  "Uništimo?"

  Kennedy je hladno rekao: "Nemamo izbora, Penza. Moramo zaustaviti ono što se dogodilo Hedlandi."

  "Ali, Kap, ta je zraka jedina veza koju imamo sa svojim svemirom. Ako je uništimo, izgubit ćemo sve šanse za povratak."

  "Imamo dva tjedna za pronalaženje načina. Ako ne uspijemo moramo zatvoriti pukotinu." Kennedy se okrenuo kad je čuo uzvik iz sobe. "Što je, do vraga, to?"

  Bio je to Thromb. Kapetan je teturajući silazio niz rampu, blijedog lica, u rukama je držao nepomičnog Troya.

  "Gore su vrata", prodahtao je. "Zatvorena. Troy ih je dotaknuo i pao. Bio sam mu blizu i osjetio udar."

  "Strujni?"

  "Da." Thromb je spustio poslužitelja na pod. "Mislim da je ozlijeđen."

  Kennedy je kleknuo pored Troya. Nije bilo pulsa, ni disanja; poslužitelj je bio klinički mrtav. Položio je dlanove na prsa i pritisnuo, podigao ih, i opet pritisnuo pravilnim, oštrim ritmom. Masaža srca stara gotovo kao i medicinska profesija.

  "Disanje, Penza", zapovjedio je. "Oprezno. Nemoj mu rasturiti pluća."

  Div je kleknuo, udahnuo i kroz otvorena usta izdahnuo zrak u prazna pluća. Izbačen je van kad je Kennedy pritisnuo prsa. Div je opet udahnuo zrak u nepomičnu figuru. Masaža srca i umjetno disanje, jedina nada da vrate Troya u život. Pomaknuo se nakon nekoliko minuta, teško je disao, puls mu je bio ubrzan, jačao je i poprimao ritam.