Book Read Free

Lastavičja Kula

Page 33

by Andrzej Sapkowski


  – U Skeligu – prekinu je dosta oštro – dovoljno znamo o brodovima i plovidbi da bismo mogli da razlikujemo prirodne od neprirodnih katastrofa. U Sedninom Bezdanu brodovi neprirodno nestaju. I ne slučajno. Isto se odnosi i na brod kojim su plovili Paveta i Duni.

  – Neću da polemišem – uzdahnu čarobnica. – Uostalom, kakav značaj to ima? Posle gotovo petnaest godina?

  – Za mene ima – pritisnu usta jarl. – Ja ću rasvetliti taj slučaj. To je samo pitanje vremena. Znaću... Pronaći ću objašnjenje. Pronaći ću objašnjenje za sve zagonetke. I za tu iz vremena masakra u Cintri...

  – Koja je to zagonetka po redu?

  – Kada su Nilfgardijci prodrli u Cintru – promumla gledajući kroz prozor – Kalante je naredila da se Ciri tajno izvede iz grada. Stvar je u tome što je grad već goreo, Crni su bili na sve strane, a šanse da se izvuče iz opsade bile su nikakve. Odvraćali su kraljicu od tog rizičnog poduhvata, sugerisali su da Ciri zvanično kapitulira pred hetmanima Nilfgarda i na taj način spase život i cintrijske državne interese. Na zapaljenim ulicama će nesumnjivo i besmisleno umreti od ruku vojničke rulje. A Lavica... Znaš li šta je odgovorila pred očevicima?

  – Ne.

  – „Bolje neka krv devojke poteče kaldrmom Cintre nego da bude ukaljana.” Ukaljana čime?

  – Brakom s carom Emhirom. Ukaljanim Nilfgardijcem. Jarle, već je dockan. Sutra u zoru počinjem... Informisaću te o napretku.

  – Računam na to. Laku noć, Jena... Hm...

  – Šta je, Krah?

  – Da li bi možda, hm, htela...

  – Ne, jarle. Šta je bilo – bilo je. Laku noć.

  *

  – Vidi, vidi – Krah an Krajte pogleda gošću iskrivivši glavu. – Tris Merigold lično. Kakva prelepa haljina. A krzno... to je činčila, ne? Pitao bih šta te to dovodi na Skeliška ostrva... Da ne znam šta te dovodi. Ali znam.

  – Odlično – Tris se osmehnu zavodnički i popravi svoju divnu smeđu kosu. – Odlično što znaš, jarle. To će nas poštedeti uvoda i uvodnih objašnjenja, dozvoli da odmah pređem na stvar.

  – Na kakvu stvar? – Krah ukrsti ruke na grudima i premeri čarobnicu hladnim pogledom. – Šta te navodi da preskočimo uvode, na kakva objašnjenja računaš? Koga predstavljaš, Tris? U čije ime si došla? Kralj Foltest, kome služiš, zahvalio ti je na službi progonstvom. Iako ništa nisi skrivila, isterao te je iz Temerije. Kako sam čuo, uzela te je pod okrilje Filipa Ejlhart, koja sada faktički vlada Redanjom zajedno s Dajkstrom. Kako vidim, uzvraćaš joj za azil na najbolji mogući način. Ne dvoumiš se da preuzmeš ulogu tajnog agenta kako bi pratila svoju bivšu prijateljicu.

  – Vređaš me, jarle.

  – Unizno se izvinjavam. Ako sam pogrešio. Jesam li pogrešio?

  Ćutali su dugo, odmeravajući se nepoverljivim pogledima. Konačno, Tris planu, opsova i lupi potpeticom.

  – Ah, dođavola! Prestanimo da se međusobno vučemo za nos! Šta sada ima veze ko kome služi, ko se s kim drži, ko kome veruje i s kakvom motivacijom? Jenefer nije živa. Kao i dosad, ne zna se gde je i u čijoj moći Ciri... Kakav smisao ima igranje tajanstvenosti? Nisam doputovala ovamo kao špijun, Krah. Došla sam na sopstvenu inicijativu, u svojstvu privatnog lica. Razlog je moja briga za Ciri.

  – Svi se brinu za Ciri. Devojka baš ima sreće.

  Trisine oči blesnuše.

  – Ne bih se sprdala s tim. Naročito ne na tvom mestu.

  – Oprosti.

  Ćutali su gledajući kroz prozor u crveno sunce koje je zalazilo za šumovite vrhove Spikeroga.

  – Tris Merigold.

  – Reci, jarle.

  – Pozivam te na večeru. Ah, kuvar mi je kazao da pitam da li sve čarobnice preziru dobro spremljene morske plodove?

  *

  Tris nije prezirala morske plodove. Naprotiv, pojela je duplo više nego što je nameravala i sada je počela da se plaši za struk – za ta dvadeset dva cola na koje je bila vrlo ponosna. Odlučila je da potpomogne varenje belim vinom, slavnim est estom iz Tusena. Kao i Krah, pila je iz roga.

  – Znači tako – nastavi razgovor – Jenefer se pojavila ovde devetnaestog avgusta, tako što je spektakularno pala s neba u ribarske mreže. Ti, kao verni vazal Cintre, dodelio si joj azil. Pomogao si joj da napravi megaskop... Očigledno ne znaš s kim je i o čemu razgovarala.

  Krah an Krajte jako potegnu iz roga i zaustavi štucanje.

  – Ne znam – osmehnu se lukavo. – Sigurno je da ništa ne znam. Otkuda bih ja, bedni i prosti moreplovac, mogao znati bilo šta o delima svemoćnih čarobnica?

  *

  Sigrdrifa, sveštenica Modron Freje, nisko je spustila glavu, kao da ju je pitanje Kraha an Krajtea pritislo poput tereta od hiljadu funti.

  – Ona mi je poverovala, jarle – promumla jedva čujno. – Nije tražila da se zakunem na ćutanje, ali očigledno joj je bilo stalo do diskrecije. Ja uistinu ne znam da li...

  – Modron Sigrdrifa – prekinu je ozbiljno Krah an Krajte. – To što tražim od tebe nije potkazivanje. Isto kao i ti, simpatišem Jenefer, isto kao ti, žudim da pronađe Ciri i spase je. Zato što sam ja dao Bloedgeas, zakletvu krvi! A što se tiče Jenefer, mnome upravlja briga za nju. Ta devojka je nesvakidašnje ponosna. Čak iako ide ka vrlo velikom riziku, neće se poniziti tražeći pomoć. Prema tome, treba joj brzo pružiti pomoć koju nije tražila. Da bih to mogao da učinim, potrebne su mi informacije.

  Sigrdrifa pročisti grlo. Izraz lica bio joj je nejasan. Kad je počela da govori, glas joj je lagano drhtao.

  – Konstruisala je tu svoju mašinu... U suštini, to zacelo nije mašina, jer tamo nema nikakvog mehanizma, samo dva zrcala, crni aksamitni zastor, kutija, sočiva, četiri lampe i, naravno, Brisingamen... Kada izgovara čini, svetlo iz te dve lampe pada...

  – Manimo se detalja. S kime je komunicirala?

  – Razgovarala je s nekoliko osoba. S čarobnjacima... Jarle, nisam čula sve, ali ono što sam čula... Među njima su odista podli ljudi. Niko nije hteo da pomogne bez koristi... Tražili su novac... Svi su tražili novac...

  – Znam – promumla Krah. – Banka me je obavestila o transferima koje je obavila. Lepo, oj, lepo me košta moja zakletva! Ali novac je stvar koja se stiče. Ono što sam dao za Jenefer i Ciri nadomestiću u nilfgardskim provincijama. No pričaj dalje, mati Sigrdrifa.

  – Neke je – sveštenica obesi glavu – Jenefer jednostavno ucenila. Dala im je do znanja da poseduje kompromitujuće informacije i da će ih obelodaniti ukoliko odbiju saradnju... Jarle... Ona je pametna i suštinski dobra žena... Ali nema nikakvih skrupula. Bezobzirna je i nemilosrdna.

  – Znam ja to dobro. Međutim, ne želim da znam za pojedinosti ucena, a i tebi savetujem da ih što pre zaboraviš. Opasno je to znanje. Posmatrači ne treba da se igraju takvom vatrom.

  – Znam, jarle. Tebi sam dužna poslušnost... I verujem da tvoji ciljevi opravdavaju sredstvo. Niko drugi od mene neće saznati ništa. Ni prijatelj tokom prijateljskog ćaskanja, ni neprijatelj tokom tortura.

  – Dobro, Modron Sigrdrifa. Vrlo dobro... Na šta su se odnosila Jeneferina pitanja, sećaš li se?

  – Nisam uvek i sve razumela, jarle. Služili su se žargonom koji je teško razumeti... Često su govorili o nekom Vilgeforcu...

  – A kako drugačije – Krah čujno zaškripa zubima. Sveštenica ga pogleda prestrašenim pogledom.

  – I dugo su govorili o vilenjacima i o Znalcima – nastavi. – I o magijskim portalima. Govorili su čak i o Sedninom Bezdanu... Kako mi se čini, uglavnom se radilo o kuli.

  – O kuli?

  – Da. O dvema kulama. Galebovoj kuli i Lastavičjoj kuli.

  *

  – Tako sam i pretpostavljala – kaza Tris. – Jenefer je došla do tajnog izveštaja komisije Redklifa, koja je ispitivala događaje na Tanedu. Ne znam kakve su vesti o toj aferi dospele u Skelig... Čuo si za teleport Galebove kule? I za komisiju Redklifa?

  Krah an Krajte pogleda čarobnicu sumnjičavo.

  – Ovde na ostrvu – iskrivi se – ne dospeva ni politika ni kultura. Mi smo zaostali.

  – Komisija Redklifa – Tris je shvatila
da nema svrhe da obraća pažnju na njegov ton i izraz lica – detaljno je ispitala teleportacijske tragove koji vode iz Taneda. Dok je postojao portal Tor Lara, koji se nalazio na ostrvu, negirao je u velikom radijusu bilo kakvu teleportacijsku magiju. Ali kao što sigurno znaš, Galebova kula je eksplodirala i raspala se, učinivši tako teleportaciju mogućom. Većina učesnika događaja u Tanedu napustila je ostrvo uz pomoć stvorenih portala.

  – Zbilja – osmehnu se jarl. – Ti si, na primer, poletela pravo u Brokilon. S vešcem na leđima.

  – Molim lepo – Tris ga pogleda u oči. – Ne dospeva politika, ne dospeva kultura, a glasine dospevaju. Ali ostavimo to načas, vratimo se radu komisije Redklifa. Komisiji je bilo stalo da tačno utvrdi ko se iz Taneda teleportovao i kuda. Koristili su takozvane sinopse, čini koje mogu da rekonstruišu slike prošlih događaja i da uporede otkrivene teleportacijske tragove s pravcima do kojih su vodili, a kao rezultat da ih pripišu konkretnim osobama koje su otvarale portale. Praktično je uspelo u svim slučajevima. Osim jednog. Jedan teleportacijski trag nije vodio nikuda. Tačnije, vodio je u more. U Sednin Bezdan.

  – Neko se – nasluti odmah jarl – teleportovao na brod koji je čekao na dogovorenom mestu. Samo, interesantno je zašto tako daleko... I na mestu koje prati zla slava. Dobro, ako sekira visi nad vratom...

  – Tačno. Komisija je to isto mislila. I formulisali su sledeći zaključak: Uhvativši Ciri, Vilgeforc je iskoristio rezervni izlaz jer mu je drugi put za beg bio odsečen: zajedno s devojkom, teleportovao se u Sednin Bezdan, na nilfgardski brod koji je onamo čekao. Po mišljenju komisije, ovo objašnjava činjenicu da je Ciri bila predstavljena na carskom dvoru u Lok Grimu još desetog jula, jedva deset dana nakon događaja na Tanedu.

  – Tako je – jarl namršti oči. – To mnogo toga objašnjava. Razume se, pod uslovom da komisija nije pogrešila.

  – Dabome – čarobnica se suzdrža od pogleda, ali dopustila je sebi drhtav osmeh. – Da se razumemo, u Lok Grinu je mogao jednako dobro biti predstavljena dvojnica, a ne prava Ciri. I to može mnogo da objasni. Međutim, ne razjašnjava još jednu činjenicu, koju je utvrdila komisija Redklifa. Toliko je čudna da je izostavljena iz prve verzije izveštaja kao previše neverovatna. U drugoj verziji izveštaja, strogo poverljivoj, ta činjenica je ipak navedena. Kao hipoteza.

  – Već neko vreme sam pretvoren u uho, Tris.

  – Hipoteza komisije glasi: teleport Galebove kule bio je aktivan, radio je. Neko je prošao kroz njega, a energija tog prolaska bila je tako snažna da je teleport eksplodirao i podlegao destrukciji.

  – Jenefer je – nastavi uskoro Tris – morala za to da sazna. To što je otkrila komisija Redklifa. Šta je navela u tajnom izveštaju. Naime, postoji šansa... Senka šanse... Da je Ciri uspela sigurno da prođe kroz portal Tor Lara i da je umakla od Nilfgarda i Vilgeforca...

  – Gde se onda nalazi?

  – I ja bih htela da znam.

  *

  Bilo je đavolski mračno, mesec skriven iza gomile oblaka uopšte nije davao svetlost. U poređenju s prethodnim noćima, ova je ipak bila malo vetrovita i, zahvaljujući tome, ne tako hladna. Čamac se samo lagano njihao po vodi uzmućkanoj talasićima. Mirisalo je na močvaru, truli korov i sluz jegulje.

  Negde na obali, dabar je udario repom po vodi, tako jako da su oboje poskočili. Ciri je bila sigurna da je Visogota zadremao, a dabar ga je probudio.

  – Pričaj dalje – reče brišući nos čistim delom rukava, koji još nije bio pokriven sluzi. – Ne spavaj. Kada ti dremaš, i meni se oči sklapaju, još će nas struja odneti i probudićemo se na moru! Pričaj dalje o tim teleportima!

  – Bežeći iz Taneda – nastavi pustinjak – prešla si kroz portal Galebove kule, Tor Lara. Džefri Monk, možda najveći autoritet u pogledu teleportacije, autor dela pod naslovom Magija Drevnog naroda, koje je opus magnum znanja o vilenjačkim teleportima, piše da portal Tor Lara vodi do Lastavičje kule, Tor Zirael...

  – Teleport iz Taneda je bio iskrivljen – prekinu ga Ciri. – Možda je pre no što se pokvario vodio do neke lastavice. Ali sada vodi u pustinju. To se zove: haotičan portal. Učila sam o tome.

  – Zamisli, ja takođe – prasnu starac. – Sećam se dosta toga. Zato me i zadivljuje tvoja priča... Neki njeni fragmenti. Baš to što se tiče teleportacije...

  – Možeš li da govoriš jasnije?

  – Mogu, Ciri. Mogu. Ali sada je krajnje vreme da izvučemo bubanj. Sigurno već ima jegulja u njemu. Spremna?

  – Spremna – Ciri pljunu u dlanove i uhvati kuku. Visogota uhvati kanap koji je tonuo u vodi.

  – Izvlačimo. Je’an, dva... tri! I u lađu! Hvataj ih, Ciri, hvataj! U korpu, inače će pobeći!

  *

  Već drugu noć su doplovljavali čamcem na močvarnu pritoku reke, stavljali bubnjeve i mreže za jegulje, koje su se masivno kretale ka moru. Vraćali su se u kolibu kasno u noć, ulepljeni u sluz od glave do pete, mokri i umorni kao psi.

  Ali nisu odmah išli da spavaju. Lov određen za trgovinsku razmenu trebalo je smestiti u škrinje i dobro obezbediti – kada bi jegulje našle i najmanju pukotinu, ujutru u škrinji ne bi bilo nijedne. Po svršenom poslu, Visogota je drao kožu s dve ili tri što deblje jegulje, rezao ih na parčad, umakao u brašno i pržio na ogromnom plehu. Potom su jeli i spavali.

  – Vidiš, Ciri, meni nikako jedna stvar ne da dâ spavam. Nisam zaboravio kako se nismo mogli saglasiti oko datuma odmah po tvom ozdravljenju, pri čemu je rana na tvom obrazu predstavljala najtačniji mogući kalendar. Rana nije mogla biti starija od deset časova, a ti si uporno ostajala pri tome da si ranjena četiri dana ranije. Iako sam bio siguran da se radi o običnoj grešci, nisam mogao da prestanem da mislim o tome, stalno sam sebi postavljao pitanje: gde su se denula ta izgubljena četiri dana?

  – I šta? Gde su se oni, po tvom mišljenju, denuli?

  – Ne znam.

  – Lepo.

  Mačka napravi dug skok, a miš zakucan kandžama tanko je zapištao. Mačka je bez žurbe zagrizla njegov vrat, izvadila mu utrobu i počela da ga jede s apetitom. Ciri je posmatrala ravnodušno.

  – Teleport Galebove kule – poče ponovo Visogota – vodi do Lastavičje kule. A Lastavičja kula...

  Mačka je pojela celog miša, rep je ostavila za desert.

  – Teleport Tor Lara – reče Ciri zevajući široko – je iskrivljen i vodi u pustinju. Rekla sam ti već sto puta.

  – Ne radi se o tome, ja govorim o nečemu drugom. O tome da postoji veza između ta dva teleporta. Portal Tor Lara bio je iskrivljen, slažem se. Ali još postoji teleport Tor Zireael. Kada bi stigla do Lastavičje kule, mogla bi da se teleportuješ na ostrvo Taned i nazad. Bila bi daleko od opasnosti koja ti preti i van domašaja tvojih neprijatelja.

  – Ha! To bi mi odgovaralo. Međutim, postoji jedna mala začkoljica. Ja nemam pojma gde je ta Lastavičja kula.

  – Možda za to nađem lek. Znaš li, Ciri, šta čoveku pružaju univerzitetske studije?

  – Ne. Šta?

  – Veštinu korišćenja izvora.

  *

  – Znao sam – reče ponosno Visogota – da ću pronaći. Tražio sam, tražio i... O, majku ti...

  Naramak teških knjiga izmače mu se iz prstiju, inkunabule ljusnuše na pod, karte izleteše iz sagorelih korica i rasuše se na sve strane.

  – Šta si pronašao? – Ciri čučnu pored i pomože mu da sakupi razbacane stranice.

  – Lastavičju kulu! – pustinjak otera mačku, koja se bezobrazno smestila na jednu od stranica. – Tor Zireael. Pomozi mi.

  – Ali ovo je skroz prljavo! Čak se lepi! Visogota? Šta je to? Ovde na ovoj slici? Taj čovek što visi na drvetu?

  – To? – Visogota pogleda poveliku stranicu. – Scena iz legende o, Hemdalu. Heroj Hemdal je devet dana i devet noći visio na Jasenu Svetova kako bi kroz žrtvu i bol spoznao znanje i moć.

  – Nekoliko puta sam – Ciri protrlja čelo – usnila nešto slično. Čovek koji visi na drvetu...

  – Gravura je ispala, ovaj, s te knjige. Ako hoćeš, možeš kasnije da pročitaš. Sada je ipak najvažnije... Oh, najzad, našao sam. Stranstvovanje p
o drumovima i magijskim mestima Bujvida Bekujzena, knjiga koju neki smatraju apokrifom...

  – Znači obmanom?

  – Manje-više. Ali bilo je i onih koji su cenili knjigu... O, slušaj... Majku mu, kako je ovde mračno...

  – Svetla ima dosta, ti od starosti slepiš – reče Ciri s ravnodušnom okrutnošću svojstvenom omladini. – Daj, sama ću pročitati. Odakle?

  – Tu – pokaza koščastim prstom. – Čitaj naglas.

  *

  – Čudačkim jezikom je pisao taj Bujvid. Asengard je verovatno bio neki zamak, ako ne grešim. Ali kakva je to zemlja: Stojezera? Nikad nisam čula za nju. I šta je to trifolijum?

  – Detelina. A o Asengardu i Stojezerima ću ti ispričati kada završiš sa čitanjem.

  *

  – Jedva da je vilenjak Avalak’h izrekao one reči, kad živahno istrčaše ispod jezerskih voda te ptičice male i crne što su se na dnu bezdana cele zime od mraza krile. Lastavica, kako to učeni ljudi znaju, po običaju drugih ptica, u toplije krajeve ne leti i u proleće se ne vraća, već skuplja svoje šape u velike kupe i na dno voda uleće, tamo celo zimsko doba provodi i tek u proleće ispod voda de profundis izleće. Ta ptica nije simbol samo proleća i nade, već i čistoće neukaljane pogledom, jer na zemlji nikada ne biva i sa zemaljskim blatom i prljavštinom dodira nikakvog nema.

  – Vratimo se dakako jezeru našem: ptičice što kruže maglom, rekao bih, krilcima je svojim raspršiše, pošto tandem nenadano iz magle promalja se kulica prekrasna, crnomagijska, a mi smo u jedan glas uzdahnuli divljenje, jer bila je ona kulica kao iz opare tkana, maglu ima kao fundamentum, a u vrhu ovenčana iskrenjem svetlosti polarne, crnomagijska aurora borealis. Zaista je snažnom magijskom veštinom morala ova kulica biti sagrađena, van ljudskog poimanja.

  – Primeti našu admiraciju vilenjak Avalak’h i reče: „Eno Tor Zirael, Lastavičja kula. Eno Kapije Svetova i Dveri Vremena. Naraduj, čoveče, oči tim prizorom, jer ne biva on svakom i svagda dan.”

 

‹ Prev